More i zaustavljene priče | Neva Lukić

NE-DOGAĐAJ

Ljepota je ležala u našem prešutnom dogovoru da ćemo se uvijek uspjeti ne sudariti na cesti. U slobodi pokreta unutar pomičnih granica. U prazninama prostora režiranih koreografijom naših tijela… Ne znajući, postigli smo dinamiku jata ptica, diveći se jatima ponad nas. Zbog vlastite samousmjerenosti, vlastite urezane putanje toga dana, poštovali smo zakon nametnute nam koreografije. Stvarnost, veća nego ikad, počivala je u samoj činjenici da se iz dana u dan mi doista nismo sudarali! U tom ne-događaju, koji se opet, tako lako mogao dogoditi. Je li sanjarenje o njegovu poništenju, o nježnim sudarima tijela na nekoj od većih ulica svijeta, još više učvršćivalo njegovu stvarnosnost ili ga je baš ta činjenica preobražavala u ne-stvarnost? Nije se radilo o dostizanju visokih ciljeva, već tek o bezbrojnim mogućnostima tako lako pokretljivog pokreta koji je uspavan ležao u našim tijelima. Baš poput kretnje riječi koju lako možemo nekome uputiti, a ne možemo jer se zadržava na usnama. Mi smo teške kutije pune beskrajnih, nikad ostvarenih mogućnosti pokreta. Mi smo sve ono što se danas nije dogodilo niti će se dogoditi! Ono postojeće, ali našim očima nikad viđeno. Skrivena, tamna strana; naša vlastita sjena koja upija u sebe ono što smo pomislili… Negdje između svijeta čvrsto uglavljenih, nametljivih predmeta koji nas vječito prisiljavaju da ih pomičemo ili zaobilazimo i svijeta ptica koje svaki naš pokret baca u beskrajan, slobodan prostor iznad nas, nalazimo se mi, bića misli, bića sjene. Balansiramo na granici neke vrste suzbijenog pokreta, osuđenog na hod po površini i svojevoljnog stajanja, pa pomicanja, stajanja, pomicanja… I kao da baš iz te osuđenosti gibanja i slobode statičnosti, izniče ta naša misao. Svakoga dana prolazimo ulicom i ne sudaramo se. Svi, svakoga dana nakon što stignemo kući možemo maštati o sutrašnjem sudaru tijela na ulici, o prostoru koji se lomi. O pucketanju. O nečemu, čini se, tako lagano dogodljivom. Može nam se činiti da se tako Sunce održava, energijom nastalom iz pokreta koji se nisu trebali dogoditi. Možemo odlučiti, sutra ujutro kad nekamo krenemo, svi mi sudarit ćemo se na ulici! Nježno, lagano… No, s jutrom ponovno sve će biti isto i večeras opet, mislit ćemo o istoj stvari. Tako neprestano uokrug… Programirani smo, poput najboljih satelita čije su putanje i dalje – krivudave.