More i zaustavljene priče | Neva Lukić

LINIJE

Znaj da je svijet zrcalo od glave do pete,
Svaki atom sadrži stotinu bliještećih sunaca.
Rascijepimo li srce kapljice vode,
Iz nje će niknuti stotinu čistih oceana (…)
Mahmud Shabistari, Gulshan-i-rāz

Imam prijatelja opsjednutog linijama. Stalno mora bit na liniji, stari hodač na žici, da slučajno ne bi prešao granicu. Zbog toga se nismo vidjeli desetljećima, mi uvijek razgovaramo preko telefonske linije! Tad smo barem na istoj liniji, kaže mi on, a ja to doista ne razumijem. Mislim da se počeo previše pouzdavati u moderne komunikacijske kanale…

No on, pak, kaže da bismo bili zasebne jedinke da se vidimo uživo i da mu je već dosta obrisa i granica. Ovako smo jedno, naši glasovi zajedno plutaju telefonskim eterom: HALO! HALO! HALO?

Mislim da su se neke njegove vijuge malo iskrivile. Ma nebrojeno puta pokušala sam mu objasniti da je komunikacija u četiri oka mnogo bolja… no on se ne da, kaže da smo uživo dio nasumičnog kaosa svijeta, da smo razbacani, svatko na svojoj liniji – paralelni pravci, svemiri.

Tako već godinama ja slušam o linijama, sjedeći s njim satima na telefonskoj liniji. Rekla sam mu već kako nisam sigurna je li sve to doista zbog linija ili je to možda tek linija manjeg otpora! Ne, ne, ne, on uporno tvrdi kako su linije koraka šlampave i nepravilne i da se nikad ne stapaju u jedno. Sve bi trebalo biti dio istoga klupka! ljuti se… svijet ne smije biti rascijepljen tom prokletom podjelom na žive i nežive linije. Pređu povezuje i s vlastitom smrtnošću tako što vjeruje da će dulje živjeti ako se ne razbacuje poput Tarzana po različitim lijanama, već živi život koji je, kao i život klupka, jedna jedinstvena linija.

Uvijek mi govori, vidjet ćeš stara, živjet ću barem dvjesto godina jer teško je i posebno živjeti na liniji, uvijek biti na granici. Mnogo se toga čovjek mora odreći…

Da… prema onome što sam uspjela razabrati iz naših višeminutnih razgovora:

„Žive linije“, Linije-majke, tanke čahure elana elastično vise u prazninama stvarajući meso i dah. Ne petljaju se u vanjski svijet, iako su duboko upetljane u njega. Unutar svega nalaze se izvan svega u svemu. Vode jedino unutarnji život prenoseći materijale i signale na različita mjesta u tišini. One su „Ničija zemlja“ po kojoj sve nastaje, te roditeljice obrisnih linija. Rastežu se slobodne u zraku, mesu, vodi, ne opisujući ništa.

„Nežive linije“ njihove su ekspresije, njihova zaleđena ticala koja obrubljuju prostor, opisuju različite vrste živog i neživog, kako bi ispunile prazninu svojih gladnih roditeljica. One uvijek zatvaraju ili ograničavaju nešto uvjeravajući život u njegovu raznolikost, uvjeravajući svijet u postojanje svijeta i stvarnosti!

Ovdje on ponovno dolazi do svoje čežnje da svi mi budemo spojeni čvorovi što se nalaze na istoj liniji, a što će, pak, dokazati da su svi oblici „neživih linija“ oko nas izmišljotina nastala iz mogućnosti postojanja odvojenosti odnosno paralelnosti.

Ma neš’ ti neživih linija, pjeni se on, samo ih nekako treba ukloniti i istina će se pokazati! Usporedni pravci napokon će se potpuno prožeti a prividna mogućnost poredbe nestati…

Hmmm, ne znam. Baš nestanak metafore?! Kakve su to stilske fore? upozoravam ga ja…

No, on tvrdi kako je to jedini mogući put do jedinstva… Metafora mora nestati sa stilom kako bi moj prijatelj dokazao ono što je metafora dokazala već davno, no naravno nitko nikad nije šljivio (neopipljivost) riječi.

I evo, jedan dan, prije otprilike dva tjedna, nakon godina i godina naših razgovora, budi mene telefonski poziv u tri ujutro. S druge strane linije euforičan glas koji me pita jesam li osjetila nešto neobično u zraku! Ne znam, mislim da nisam, kažem mu pospano, njušeći prostor oko sebe, a on bez obaziranja nastavlja dalje…

Nakon sati i sati proučavanja usporednosti napokon se približio opipljivim dokazima! Shvatio je da, kad se međusobno miješaju „žive linije“ koje pripadaju istoj vrsti, one tad stvaraju „nežive linije“, odnosno oblike koji dovode do razdvajanja, do beskrajnoga broja različitih svemira koji su zapravo lažni! U svijetu koji smo dosad poznavali, uvijek su, bez iznimke, međusobno bile spojene „žive linije pripadnice iste vrste“. To je bilo pravilo! Onda bi one stvorile različite oblike i obrise, te je metafora u tom svijetu imala prostora za „poput“ i „kao…“ Morao je to otkriće podijeliti sa mnom dok još ima vremena! On, on je odlučio odstupiti od pravila i spojiti „različite vrste živih linija različitoga soja“, a ne samo istoga kao što je dosad bilo, ne samo one koje zajedno stvaraju obrube! Ljude, Biljke, Zgrade! Automobile, Računala i Životinje! Razumijem li ja to?!

Njegove su linije protočne, putevi vode jedino putevima… Električni kabeli venama i kapilarama, neuroni vodenim cijevima…

Nevjerojatno, on ne može vjerovati svojim očima! No, svejedno nikad svoje otkriće ne smije pokazati nikome jer bi to značilo da je „sišao s linije“!

Evo, čudovište samo što nije prodisalo, viče mi u slušalicu bez daha. Krhko čudovište na podu njegove sobe… Živa metafora! Metafora na nižem stupnju! „Podafora!“, tako je on zove, ha, ha, ha! Što je ona bliže dahu, on u sebi osjeća riječ manje. I to ga uopće ne brine…

Potpuni luđak! Tako on meni bez pardona u tri ujutro, sigurno zadovoljno trljajući ruke s druge strane žice.

A ja njemu na to sve naravno: Halo?!

No, on se ne obazire, nesmetano nastavlja dalje.

Govori mi da će se uskoro, samo što nisu, na podu njegove sobe, paralelni svemiri u potpunosti ukrstiti i stvoriti novi svemir u kojem kao posljedica paralelne radnje više neće postojati. To bi čak moglo dovesti do zaustavljanja vremena, iako u to nije sasvim siguran. Znat ćemo tek kad taj novi svemir u njegovoj sobi preraste i mene i njega i gradove i planine…