More i zaustavljene priče | Neva Lukić

UNIVERZUM

Mislim da se nalazim na mjestu na kojem je možda sve počelo. Nikako onako kako smo mislili da je počelo… Stvar je sasvim drugačija no što smo mislili, ali ipak sasvim jednostavna, obratna. Nije bilo lako shvatiti tu oprečnost, a možda je to što smo shvatili ionako krivo…

Nalazim se u svijetu u kojem su slike postale nematerijalne poput riječi, a riječi opipljiva materija, čisti pigment. A glazba, glazba obitava u lepršavim konstrukcijama jata nijemih, bijelih ptica koje lete iznad vode i onda odjednom nestanu, svaka klizeći u daljinu na svome tonu… Evo me, koračam tim prostorom na kojem se materija izjednačila s ograničenošću riječi, a takva su mjesta rijetka poput pomrčine Sunca. Rijetko se baš sve posloži, a da tako i ostane. Osjećam kao da hodam napuštenim gradovima propalih civilizacija, da hodam Cuscom koji su Sizifi Europljani prvo uništili i zakopali da bi ga, potom, nakon nekoliko stotina godina mogli pronaći; kao da su ulice prazne, a nisu. Nešto je neobično s ovim mjestom, sve se doima nečim drugim, nečim obratnim od sebe sama… Mjesto je puno ljudi, a čini se praznim; ovdje riječi postaju arhitekturom, a arhitektura postaje neopipljivom poput riječi… Zašto? Zato što se pomrčina zaledila?

Čini se da ovdje riječ „kuća“ i stvarna „kuća“ žive u skladu. „Kuća“ i „Kuća“ stopile su se u jedno, u pomrčinu. Nisu li one, kao i ljudi kad se spoje, tek pomrčina, savršena okrugla tama iza koje pršti svjetlost. „Kuća“ i „Kuća“ ovdje postoje u harmoniji, a ne u diskrepanciji koja je inače vrlo česta u njihovu odnosu. Odraz kuće ne odiše previše bojama, kako se poput ptice ne bi uzdignuo nad riječju i učinio je malom, malom, bespomoćnom… Sama riječ, pak, prikazuje samo sliku, poput nijemoga filma. Dovoljno je samozatajna da se svojim kriještanjem vrane ne uzdigne previše nad „zgradu koja ima zidove i krov i služi za stanovanje…“ Dakle, izgradit ću vam mjesto na kojem se nalazim:

Kuća Kuća Kuća Kuća Kuća Kuća
Kuća Kuća Kuća Kuća Kuća Kuća
Kuća Kuća Kuća Kuća Kuća Kuća
Kuća Kuća Kuća Kuća Kuća Kuća

Točno tako. Niti grama više. Ovdje su riječ „Kuća“ i „Zgrada koja ima zidove i abla-blabla“ u savršenoj ravnoteži na klackalici. To je posebno stanje. Kao kad visak podivlja nad izvorom podzemne vode…

I ljudi koji hodaju ovim „ulicama“ (grč. aulós: cijev, frula), tim frulama (kad su pune glasova), tim cijevima (kad su nijeme i pounutrene) pravo su čovječanstvo. Ponovno su riječ „čovječanstvo“ i „ljudski rod, ukupnost svih ljudi“ u apsolutnoj ravnoteži na vagi. Riječ „čovječanstvo“ zgusnuta je među kućom i kućom i kućom i kućom… šarena, proteže se kroz sive ulice poput na štrik rasprostrta rublja.

Kuća   Č   Kuća
Kuća   o   Kuća
Kuća   v   Kuća
Kuća   j   Kuća
Kuća   e   Kuća
Kuća   č   Kuća
Kuća   a   Kuća
Kuća   n   Kuća
Kuća   s   Kuća
Kuća   t   Kuća
Kuća   v   Kuća
Kuća   o   Kuća

Svijet je oko mene osnovan, on je ona osnovna struktura koju mi jezik pruža kad kažem:

„Čovječanstvo je među ovim kućama.“

Temelj jezika ukazuje se u fizičkom obliku, nudi mi svoj osnovni kostur da oko njega gradim slike koje su ovdje isključivo nematerijalne.

Vidim Kulu Babilonsku koja je nekad možda stajala ovdje. Spiralni zigurat koji nikako nije mogao doseći nebo jer su mu stepenice bile sve tanje i tanje i tanje, a ljudska stopala postala su veća od stepenica… Ili je zigurat bez ljudi stigao u nebo i još uvijek putuje, ne uspijeva pronaći česticu koja se ne može podijeliti, iz koje ne može nastati nova čestica-stepenica? Vidim ga, vidim Kulu Babilonsku kako još uvijek putuje i kako će vječno putovati…

Nalazim se na mjestu na kojem čovječanstvo obitava, u gradu koji govori stotinu jezika; gradu koji je, kad ga se gleda kao cjelinu, zapravo dosegnuo Boga. Zidovi njegovih „Kuća“ razumiju melodije različitih jezika koji se unutar njih govore. Melodije jezika, poput melodije „bijelih ptica“ koje lete nad svim i svima, jedine nesvodive na kostur riječi, konstrukciju oko koje će izrasti meso…

„Ptice“ nije dovoljna riječ za opis bijelih ptica. One kao da su ispale van iz ovoga grada, utjelovile se u nebu gdje vode svoj život u nekoj drugoj dimenziji. Ispale su iz sustava, možda izmišljenoga za čovječanstvo koje korača ovim ulicama i međusobno se ne razumije. Grad je možda svim tim jezicima dosegnuo svemir, ali jedinke od kojih je sastavljen nažalost ne mogu funkcionirati kao cjelina budu li nastavile govoriti svoje materinje jezike. Jezik je zato ovdje sveden na osnovu, na vizualni oblik, konstrukciju. Kako bi stranci mogli nekako komunicirati…

I u tom trenutku, shvatim kako nisu ljudi stvorili jezike, nego jezici ljude. U tom trenutku shvatim da se nalazim u samoj središnjici, „svetinji nad svetinjama“ hrama tri tisuće ili šest tisuća bogova (ne znaju im lingvisti točan broj)!

Nekada davno jezici su samo u zvukovima obitavali. U samim početcima nisu se time još zamarali, još neizbrušeni, tek su nastajali svaki iz svojega esencijalnoga zvuka. Neki su nastali iz klokotanja mora u šupljinama (Francuski), neki iz zlostavljanja bure koja ne pušta, neki iz tamburanja kiše, neki iz kloparanja kopita (Makedonski), neki iz klizanja snijega s planinskih vrhova (to mi malo vuče na britanski engleski)… a jedan još uvijek nastaje iz melodije ptičjega leta, i zato, pa zato, zato te ptice lete slobodne i utjelovljene u ovome svijetu! Iznad čovječanstva jezik se rađa! Godine su prolazile, a jezici su se sve više brusili, sve više postajali su cjeloviti, prava zrela gospoda. Kad su napokon sazreli, dobili su prirodnu potrebu s nekim voditi razuman razgovor! Sam sa sobom Jezik nije mogao razgovarati jer bio je previše u sebi da bi se čuo. Tako je bilo svakome jeziku, svaki se jezik osjećao baš kao drugi jezik i treći jezik i nikada jezici nisu bili složniji nego tada kada nisu mogli komunicirati. Malo-pomalo, poput nekih čudnih plodova, iz njih su počeli curiti oni za koje još nije postojala riječ. Pojavilo se mnogo neobičnih, novih bića, „najrazvijenijih bića na zemlji“, koja su sama sebe nazvala „ljudima.“ Jezike više nitko ništa nije pitao. Ali oni bili su sretni jer su napokon, barem nekako među sobom mogli komunicirati: pogledima, dodirima i slikama. Njima je to dovoljno. Taj zvuk tišine.

I evo mene tu u njihovom hramu. U hramu univerzalnosti. U univerzumu.