More i zaustavljene priče | Neva Lukić

WEIWEI

Weiwei sjedi za stolom i jede. Jede zalogaj po zalogaj, a između zalogaja uvijek postoji praznina. Weiwei je općenito puna praznina, praznina možda na onaj japanski način. „Ma“, kako mi je rekao Shakiro, „Ma“ tišina riječi. Tako i Weiwei, iako nije iz Japana; ja nikad ne bih mogla biti poput Weiwei. Promatram je. Ona kao da razmišlja o svakom zalogaju koji polagano primiče ustima, neprimjetno kao da joj se praznina usta prirodno nastavlja na zrak kroz koji prolazi njena ruka koja drži vilicu, kao da među njima nema prepreke tijela. Lice joj se nesvjesno, tek neznatno mršti i ostaje napeto, zamrznuto u trenutku. Tko zna o čemu razmišlja, nije bitno o čemu razmišlja. Lijepo ju je gledati dok jede. Jedući kaže: „Pročitala sam danas nešto što sam napisala dok sam imala dvadeset godina. Pitala sam se, wow, who is that girl? Bilo je, rather good. Znate, energija mladosti.“ Weiwei često na kraju rečenice produljuje slogove ili pridodaje „yeah“ u nisko-silaznoj intonaciji. Potom se počinje smijati glasno, od srca, čak pomalo dječje nevino. Ja ne znam mnogo toga o Weiwei. Znam da se druži s ljudima jedino u vrijeme večere. Inače je viđam u kuhinji i nikad nisam sigurna ima li volje za razgovorom pa je ne želim predugo zadržavati. Hranu koju pripravi obično odnese u svoju sobu pa je kad prelazim preko terase vidim kroz prozor kako jede uz računalo. Čudno mi je to, ljudi obično ne vole jesti sami, no možda ona u tome uživa jer misli o zalogajima? Čini se da ima neki drugačiji odnos prema hrani. No, jedna je stvar činjenica, a to je da hranu ne može pripraviti u sobi, iako bi ona to sigurno vrlo rado, tako da je malo ispitujem dok lupa tavama po štednjaku. Saznajem da je živjela u Londonu tri godine, da je objavila jedan roman meni nepoznatoga naslova i da je trenutno „happy with her life“. Uskoro je jelo gotovo i Weiwei odlazi iz kuhinje.

Nakon toga dva dana ne viđam Weiwei. Zamišljam je kako sjedi na krevetu u svojoj sobici koja se sastoji samo od stola i kreveta i gleda preda se svojim crnim očima. Tako satima, dok ne otiđe u kuhinju pripraviti vodu za čaj. Sigurna sam, Weiwei može satima samo gledati ispred sebe. Tako mislim o Weiwei, mislim u pokretu dok se vozim biciklom kroz nepokošenu travu. Lijepo je u pokretu misliti o Weiwei. Ptice su glasne i neusklađene, a zrakom leti pamuk maslačaka. Dan se izliježe u svoj svojoj potpunosti, niti jedan njegov dio ne ostaje skriven pod zemljom ili pod oblakom. Ovo je dan najvećim brojem svjetlosnih godina udaljen od smrti.

Sutradan ponovno susrećem Weiwei za večerom. Ona ponovno jede polagano, iako grabi nekoliko puta, a čovjeku nije jasno kako toliko hrane može stati u maleno, usko tijelo. Ponovno pomislim da je to možda zato što Weiwei misli dok jede. Njene misli tijekom zalogaja troše kalorije. Onako nekako kako si mi ti jednom napisao, da ljepljive riječi ostaju po trgovima i na fasadama; mi ljudi, stvari, starimo od patine riječi… Tako možda Weiwei ubrzano nestaje, baš kao pripovjedačica u njenoj priči za koju je lik Ouyang mislila da će nestati. Jedući, ovaj put nam Weiwei obznanjuje da će je doći posjetiti njezina obitelj. Zamišljam njezine roditelje koji će stići mršavi i puni torbi… Ona samo mirno kaže, jer se to podrazumijeva, da joj dolaze muž i sin. Nikad ne bih rekla da ona ima muža i sina, no eto, Weiwei odjednom postala je majka. Samo rečenicu dvije dalje od one da je živjela u Londonu i da je sretna sa svojim životom. I dvije, tri duge „Ma“, ispunjene šumom vrbinih grana uz most na zelenoj rijeci. Vrbe su sad pred kišu koja nikad neće doći. Sumrak je, nebo je ljubičastoplavo, prizor zahtijeva mnogo riječi. Odlazak u epicentar, sljubljivanje. Weiwei nije na terasi, a niti je u sobi. Otišla je, negdje u šumi sluša davno zaboravljen ljudski jezik što bio je blizak šuštanju tih dugačkih peteljki što rastu iz tjemena drveta. Njene rijetke riječi napokon se izjednačuju s vjetrom, kao praznina njezinih usta sa svim zrakom svemira uokolo. Jezik i vjetar napokon postaju tek jedno jedinstveno strujanje zraka… Mi, ostali, odlazimo u toplu kuću, zatvaramo vrata pa točimo crno vino u tišini prostora u kojem je svaka riječ težak namještaj što ga nespretno premještamo s mjesta na mjesto kako bismo se osjećali „cozy“. Tek se na trenutak riječi spajaju s prazninama među njima, mi zaboravljamo gdje smo i razgovor je lagan. Možda se to događa jedino tad kad razgovaramo o jeziku samom, jedino jezik nas onda u potpunosti uvlači u sebe. Kao šuma što je uvukla Weiwei.

Sutradan ponovno prolazim terasom i nje doista još nema. Nije u svojoj sobi niti priprema doručak u kuhinji. Vidim je kako prolazi pokraj bijelih krava koje sve usklađeno gledaju u njenom smjeru i kako leži na livadi punoj sitnog, žutog cvijeća. Drugi mi kažu da je otišla sa svojom obitelji u razgledavanje. Vraća se za koji dan. Sada trenutno nosi sitno dijete na ramenima, dijete koje se smije na isti način kao majka. Njeno dijete je njezin najbolji prijatelj, mislim. Uskoro će debljina njegove ruke prerasti majku. Za dva dana Weiwei je ponovno na večeri. Sjedi nasuprot meni kao i svaki dan. Oko nje vlada tišina, osim zvonkoga smijeha koji vrlo često izađe iz praznine tih njenih usta, blizak šuštanju drveća, nedorečenosti arhaičnoga jezika što balansira na rubu metamorfoze. Sumrak, kaže Weiwei. Sumrak. Ja sam jako htjela dijete, ali naporno je imati dijete, u početku nemaš vremena ni za što… Nastavlja jesti kao da je svaki zalogaj cijeli svijet u vremenu. Poznavali smo se tek kratko i odlučila sam zatrudnjeti. Vidim velik trbuh kako je prerasta cijelu, njene ruke i noge postaju tako sitne i neprimjetne u njemu. Odnosi je trbuh u nebo, trbuh drugačiji od svih drugih trbuha, lagan kao balon. Potom je vidim tanku i bez trbuha kako sjedi i čita knjigu, a cijela trudnoća joj se zbiva u prstima kojima drži knjigu. Prije njega bila sam osam godina u vezi, sa ženom, kaže. Dok njega nisam upoznala, uvijek sam bila samo sa ženama. No, zapravo je isto biti sa ženom i s muškarcem. Ponovno se počinje smijati, tim glasnim smijehom koji joj pomalo otkriva zubno meso i koji kao da za njeno biće predstavlja sve ono lagano, vanjski svijet u kojem se ponekad odluči otvoriti, otvoriti svojim djetetom, a potom se poput puža ponovno povuče u svoju sobicu pa satima gleda preda se.

Nakon večere šetamo šumom. Staza je široka i bijela, doima se kao zadnji preostatak dana u noći koja pada. Na kraju ovoga zavoja u daljini vidim tamno drveće, ulaz u mistični tunel koji će nas cijele obuhvatiti. Weiwei izbjegava gole savijene puževe, puževe bez kućica po putu. Boji se stati na njihova sjajna, crna tijela pa svako malo vrisne. Kažem joj da sam neki dan šetala ovdje nakon kiše i da su me puževi podsjetili na umjetnost. Zastala sam nad svakim malim tijelom pa ga nekoliko trenutaka promatrala. Možda su za mene ti puževi bili poput za nju zalogaja koje tako usporeno prinosi svojim ustima da je sam čin njenog jedenja u potpunosti nevidljiv… Hodamo dalje. U visokoj travi pokraj puta čuje se glasno kretanje. Ne vidimo što je, samo čujemo da se kreće. Iz valova trave čiju boju siše sumrak može se pojaviti jelen, čovjek, divlja svinja. No, vlati se samo nastavljaju meškoljiti… Ponovno taj arhaičan jezik. Jezik nagovještaja slika. Jezik neizvjesnosti… Francuzi imaju izraz za sumrak. Entre chien e loupes. Između psa i vuka. Prije nego što vuk napadne imanje u noći. Prije nego što se vučjak opet pretvori u vuka… Da, ona je baš danas koristila taj izraz u priči koju piše. Za Weiwei to je mandarinski, a ne francuski izraz. Sumrak je najmelankoličniji u gradovima na moru, no ne znamo zašto. Polagano se počinjemo vraćati prema kući, nebo preko mosta pokazuje posljednju česticu ljubičaste. Konture zelene ograde iščezavaju u noći. I’m inspired, kaže Weiwei. I’m inspired, kažem ja. Možda nije mladost, ta energija, Weiwei. Možda je to kad nas obuzme nečiji duh, onda možemo tako pisati. Uz huk sove ulazimo u kuhinju i zatvaramo vrata od sobe. Weiwei pristavlja vodu za čaj. Primijetila sam, Weiwei uvijek pije čaj. Otpijamo zajedno nekoliko gutljaja.