More i zaustavljene priče | Neva Lukić

ČARAPE

On i ja bili smo par (njem. Paar ← lat. par: jednak) po definiciji te riječi. Dva podjednaka predmeta ili dvije osobe koje obično idu zajedno ili rade zajedno… Jedno s drugim, kao lijeva i desna noga, uvijek nas se moglo vidjeti skupa. Šetali smo zajedno gradom, stapali se s prolaznicima, razlijevajući se u mnoštvo… On se inače uvijek nekamo žurio, no kad bi zakoraknuo na ulicu bez nekog određenog cilja pred sobom, počeo bi hodati sporo, promatrajući sve oko sebe. U tim trenucima činio se starijim, zamalo starcem što oba dlana prislanja na leđa… a i vrijeme bi postalo neko drugo… kočije su prolazile ulicama a secesijski ukrasi bili su gȁnc novi… Viđali su nas i u posebno označenim odjelima suvremenog grada… u dućanu smo zajedno kupovali fluorescentno povrće ugušeno uskim, plastičnim vrećicama… nakon kina svađali smo se jer sam uvijek komentirala film više od njega, što je njemu bilo dosadno, a i meni; mogli su nas sresti u sauni gdje su nam umjetni slapovi vode grubo padali na leđa… i u različitim kafićima kako nakon posla pijemo pivo izmišljajući neke nove, sasvim moguće životne priče… Da, vozači su nam čak lagano mogli mahnuti iz svojih automobila kad bismo na motoru projurili pokraj njih vozeći se na posao. Ondje bi nam se putovi napokon razdvojili jer bi svatko od nas zalupio vratima svojega ureda. Jedino je zid između njih razdvajao naše dane, jer već navečer spavali smo u istom krevetu unutar istih zidova… disali pod perinom zajedničke privatnosti, dvije osobe u jednom krevetu u jednoj sobi. Pȃr, dvoje ljudi što ima jednu funkciju ili čini cjelinu… Funkcija nam je bila ista, jer iako smo bili na različitim pozicijama, neko smo vrijeme čak ulagali energiju u istu firmu, a našu se cjelinu najbolje moglo primijetiti noću kad bi dva uspavana tijela zajedno utjelovila scenu na platnu kreveta.

Naš je život neko vrijeme, dok se još nismo podrobno poznavali, tekao više-manje idilično, sve dok se na madracu naslonjenom na zid u gostinjskoj sobi nisu počele pojavljivati netom oprane čarape. Bile su pobacane na madrac poput polumrtvih, izdišućih riba… tek nekoliko centimetara udaljene jedna od druge. Djelovale su pomalo izgubljeno u svijetu kaosa čije su stvarateljice ujedno bile. Obične jednobojne, pokraj onih s cvjetićima različitih vrsta, pa prugaste, pa varijacije na temu jednobojnih (debele, tanke, svilenkaste, vunene, one s debelim obrubom, one s tankim obrubom, one s logom i bez loga), pa rupičaste, pa kratke, pa sportske, pa dokoljenke, pa sokne… Cijeli svijet razigranih različitosti u tom skromnom, obično pod nogavicama skrivenom svemiru koji se čak ni za strane nikad nije opredjeljivao, jer, tko je ikad čuo za „lijevu“ ili „desnu“ čarapu unatoč činjenici da su one cijele dane provodile u „lijevim“ ili „desnim“ cipelama, na „lijevim“ ili „desnim“ stopalima! Lakoća tih odjevnih predmeta, jednostavnost pokreta kojom ih se oblači i kojom prianjaju uz zglob i stopalo poput malih gusjenica… a i činjenica da prije no što ih obučemo ne moramo prvo zastati i razmisliti je li riječ o lijevoj ili desnoj, već sve činimo u jednom dahu gotovo neprimjetno, daje im ton slobode… Bile su u paru, a opet neograničene normama lijevog i desnog, zimi vidljive tek ako bi onaj koji ih je nosio tako odredio, a obično skrivene ispod hlača… Sve to pridavalo im je dah identiteta… bar su one imale priliku biti ono što jesu… a čovjeku koji ih je nosio davale su priliku za odušak, za potpuni izričaj, za revoluciju! No, odmah je netko pametan, unatoč svim ovim priloženim dokazima o nezavisnosti čarapa morao sve upropastiti! Grozni je činovnik koji nije vidio dalje od svojih prljavih stopala, zaključio da se čarape mora žigosati istim uzorkom i prodavati u paru, zato što su uvijek dvije, kao što su i stopala uvijek dva! Spário ih je on, reklo bi se. Ili, još bolje – pronašao im je funkciju jer funkcija je ono što nekoga ili nešto čini parom. Pogodio ih Eros prugastim uzorkom i stvorio ljudskoj vrsti probleme, a čarape lišio identiteta i originalnosti! Sad su odjednom svi, prije no što će obući cipele, morali tražiti par čarapa koji ide zajedno jer bez istih čarapa nisu mogli napustiti kuću. Kad već sami nisu morali nositi uniforme, morali su barem uniformirati svoja stopala i zglobove, jer čim u našoj civilizaciji negdje postoji brojka veća od jedan, kao na primjer dva, to već vodi težnji za uniformiranjem. Sami sebe ipak moramo označiti. Regrutirati se, dolje ispod nogavica, gdje bi barem u miru mogle živjeti naša podsvijest i snovi! Stoga je ta ideja koja je kasnije postala gotovo pravilom, ideja da dvije čarape moraju biti jednake, ili s osobom nešto nije u redu, u potpunosti promijenila ne samo svijet nego i ljudsku svijest. Ne samo da je u gradovima zbog čarapa nastao teror i opća histerija! Ljudi su premetali po čitavim stanovima, samo kako bi pronašli dvije iste čarape… Zbog čarapa svi su redovito kasnili na posao što je pak izazivalo krkljance na cestama. Bilo ratovi, bilo kazališne predstave, ama baš ništa nije moglo početi bez traženja jednog para čarapa. Čarape su bile prolog svemu javnom, svemu što se nije događalo kod kuće. Odmah, lijevo ili desno, opredjeljenje, politika… vojska… gore-dolje! U kući, pak, one su bile izgubljene ili tek prljave, po podu pobacane… Inače se nisu baš spominjale… osim u našem iznimnom slučaju. Jedna jedina važna stvar kojoj su čarape bile uvod, a da se događala kod kuće, bila je naša svađa! Samo za mene, moj par(tner) odlučio je izložiti sve naše čarape na madracu, ni krive ni dužne žrtve na stratištu, kako bi dokazao da zbog mene više ne može spariti ni jednu svoju čarapu! Madrac je bio moja optuženička klupa i pretpostavljam da se tužilac nadao da ću uredno sjesti za tu klupu, pokušati za njega učiniti nemoguće, odnosno spariti barem neke od čarapa! No, kad čarape neće, onda neće. Čak da sam ih svim srcem željela spariti, to ne bi bilo moguće. Toliko sam puta obula parove koji ne idu zajedno da su neke jedinke netragom nestale, a druge pak nismo uspijevali oprati u istoj turi pranja kao i njihove parove! Gubile su se čarape, iz ovog ili onog razloga u vorteksu vešmašine i ciklusa života. Više nije bilo načina da ih se vrati na nametnutu im strukturu bivanja „u paru“. Postale su jedinke koje su cirkularno kružile orbitama oko naših stopala, zasebno a ipak sve zajedno… neke nikad nisu dotakle tlo, a nekima se dogodilo više puta dotaknuti ga. Stale bi i osjetile Zemlju pod sobom… i potom ponovno završile u prljavom vešu, spremne za nova kruženja i putovanja. Osjećala sam to prirodnim načinom bivanja, a razlog zbog kojega je moja bolja polovica poludjela na mene pa razbacala sve čarape po madracu, bio je isti taj: za njega su, pak, dvije iste čarape na stopalima bile prirodan način bivanja. Raspariti čarape, nositi dvije različite čarape na stopalima, značilo je silovati prirodu. Mog dragog to je boljelo kao da mu netko izvrće kičmu pa više nije mogao podnijeti činjenicu što nigdje u kući ne može pronaći dvije iste čarape! U bunilu je spominjao različite pravilne strukture u prirodi – strukture kristala, vode, molekula, itd. Pokušavala sam mu objasniti kako dvije čarape ne metamorfoziraju u nešto treće zajedno te nije neminovno da one budu zajedno, nema potrebe združivati ih u jedinstvenu strukturu. Uzalud. Čovjek se zamalo razbolio od rasparenih čarapa. Iako me njegovo novo lice razočaralo, ipak sam željela riješiti taj problem… no on je tvrdio da rješenja nema, jer ja, naime, ne mogu protiv svoje prirode i svakom novo kupljenom paru čarapa uništiti ću međusobni sklad i idilu što će pak razoriti harmoniju njegove prirode. Ja sam destruktivna, kaotična sila, tvrdio je. Ja sam kao vjetar i kao potres samo što nakon mene ne dolazi do obnove zemlje. Ja sam vječno, mračno doba kaosa i da sam željela, već bih do sad sparila te proklete čarape! Činilo mi se da zapravo nije razumio mnogo o životu, iako je dosta dobro snimio mene. Ja bih sigurno, ne iz zle namjere, nego jer mi je takva bila karma, uvijek ponovno rasparila sve čarape. Pȃr, onaj koji je kome po kakvoj osobini jednak. Mi to očito nismo bili. Šetali smo ulicama, on istih, a ja rasparenih čarapa. I uskoro smo se, zbog nepremostivog nesklada, na neko vrijeme odlučili razdvojiti. On je malo otišao k svojoj mami koja ne samo da je sparivala, već je i peglala njegove čarape, tako da je, barem što se tiče toga, postao miran. Ja sam ostala u našem stanu i odlučila malo uživati u samoći. Sad su me ove rasparene čarape još više podsjećale na nas i nisam željela ukloniti taj likovni postav iz svojega stana. Budile su u meni i tugu i sreću i nostalgiju u isto vrijeme… a i s njima se nisam osjećala samom. Nekako, one su simbolizirale nas, sve naše razlike i drugačije poglede na život. Jer, iako smo mi vrlo dugo bili par po različitim definicijama te riječi, ipak smo, kao što se moglo vidjeti na vrhuncu, više voljeli sasvim drugačije načine postojanja. U našem primjeru jasno su se ogledavale jednostavne suprotnosti od kojih je ovo čovječanstvo sastavljeno. Mi smo bili svijet u malom. Pȃr. Muško i žensko. Inženjer i tekstilna dizajnerica. Znanstvenik i umjetnička duša. Racionalnost i intuicija. Red i kaos. Njegov je posao bio proizvoditi „stvarnost“ koja funkcionira, a moj „posao“ bio je „ostvarivati“ samu sebe, jer bez tog ostvarivanja osjećala sam se kao da niti ja, niti svijet ne postojimo. Čitav moj život bio je samouvjeravanje da postojimo, iako mi često nije polazilo za rukom uvjeriti se u to. Iako je sva tkanina koju sam na papiru crtala bila namijenjena našim tijelima i sva je ta odjeća bila namijenjena nama, ljudskom rodu i potvrđivala je naše postojanje, ipak je bila sastavljena od praznina koje su me zastrašivale. U prvom redu, širokih praznina kroz koje su naši udovi samo prolazili – praznina za naše ruke, noge i glavu… te uskih praznina koje su se obavijale oko naših prstiju, grudi, stražnjice i stopala. Ponekad, nakon što bih bila gotova s nekim komadom odjeće, učinilo bi mi se da dizajniram odjeću za duhove… i da se nikad neću do kraja uspjeti uvjeriti u naše postojanje. Moj rad sastojao se od bezbroj praznina i zapravo jedino u njima, u onom prostoru koji nisam ispunila tkaninom, mogla sam vidjeti istinu… ogledalo za sve, vječnu metamorfozu. Osjećaj je s jedne strane bio vrlo zastrašujuć i nelagodan, ali s vremenom sam shvatila da me jedino takav pristup može osloboditi. Pravila poput „dvije iste čarape“ ili „tramvajska karta kondukteru na provjeru“ činila su mi se kao promocija neke lažne stvarnosti… a on, on uopće nije razmatrao takve teme dok mu nisam rasparila sve čarape. Kao da se bojao te nedokučive istine koju nagovještavaju dvije različite čarape na stopalima… pa se brže-bolje želio vratiti natrag u dizajniranu stvarnost pravila koja je trebalo poštovati. Držao se tih uzoraka; u njih se ugledao, a ne u moje praznine-ogledala. I nije želio popustiti. Svakim sam se danom sve više čudila što telefon ne zvoni i kao da mi je tek postupno dopiralo do mozga da me on doista nikada više neće nazvati zbog prokletih čarapa! Odjednom me počeo rastuživati ciklus života čarapa koje sam prala, nekako mi te jadnice, niti krive niti dužne, više nisu bile mile. Gledala sam ih kako se rasparene izmjenjuju u mašini za pranje rublja i sad su me u potpunosti podsjećale na nas. Mi smo počeli živjeti tako, raspareno i cirkularno kao moje čarape, no ja sam se ipak osjećala usamljenom i sve moje potvrđene teorije nisu mogle olakšati moju bol. Kad bih prepoznala neku njegovu čarapu, sparila bih je sa svojom, spojila bi ih u šareni smotuljak i spremila u ladicu.

Uskoro sam primijetila da se ladica puni, i da ga moram nazvati, pa što bude. U početku je oklijevao, no onda je ipak došao u naš stan. Brže- bolje, odmah sam otvorila ladicu i pokazala mu različito smotane čarape unutra. Neke su bile uredno smotane, u malu kuglicu, tako da se gotovo nije moglo primijetiti kako se u vanjskoj smeđoj nalazi, primjerice, žuta čarapa. Od nekih sam, pak, napravila svojevrsne skulpturice, smotala sam ih neuredno pa su im krakovi virili van iz druge čarape. Sve su te čarape bile spojevi mojih i njegovih čarapa… Rekla sam mu kako je to novi način slaganja parova, suprotan od slaganja po boji ili uzorku, nego po nama, kao da miješamo gene. Moja i njegova čarapa, isprepletene, ugodno ispunjene, bez praznine između njih. Neko je vrijeme bez riječi zurio u te dvije čarape, a onda ih je odjednom, pomalo nasilno, uzeo u ruke i razdvojio. Bacio je bijelu čarapu na pod, a crna je čarapa odletjela ispod stola. Ja sam, isto tako bez riječi, pokupila prvo jednu a potom drugu čarapu s poda i potom ih polagano obula, crnu pa bijelu, na svoja gola stopala. Pogledavši ga umilno rekla sam mu da smo to mi, te dvije čarape na mojim stopalima. Narednih nekoliko trenutaka samo sam tako nepomično stajala, krhko biće koje mu se cijelo nudilo na promatranje. On je, pak, otrčao do sušilice i sumanuto izbacio sve čarape na pod. Znala sam da traži iglu u plastu sijena, čarapu koju će uspjeti spariti s nekom od čarapa na mojem stopalu. Sve me to podsjetilo na neku čudnu, izvrnutu, tragikomičnu verziju Pepeljuge… Već u sljedećem trenutku princ je strgnuo bijelu čarapu s mojega stopala i teatralno skinuo svoje cipele, a potom i čarape. Dramatičnim pokretom bijelu je čarapu obuo na svoje desno stopalo, a drugu bijelu čarapu, koju je nekim čudom uspio pronaći u onom čušpajzu rublja, na svoje lijevo stopalo. Bijelile su se, uparene, na njegovim stopalima. Neko smo vrijeme stajali jedno nasuprot drugome, kao da se spremamo na dvoboj, on s dvije bijele čarape na stopalima, a ja s bosom nogom i jednom crnom čarapom. Princ je napokon rekao da je to „On“, te dvije iste čarape na njegovim vlastitim stopalima, a ja sam, promatrajući svoja stopala, odgovorila da sam ja više razmišljala unutar „Mi“ pojma… Na tu rečenicu samo me razočarano pogledao i polagano, robustan i nemušt, odšetao iz moje kuće. Poput izgubljenog šteneta, moje je lijevo stopalo ostalo golo i napušteno. Bacila sam se na krevet i počela plakati. Ispunio me takav osjećaj praznine koji nisam znala ispuniti, a i moje dugogodišnje iskustvo u dizajnu ionako me naučilo da popunjavanje praznina ne rješava stvari… Lako je bilo Pepeljuginom princu kad je njegov jedini zadatak bio malenim stopalom zapečatiti prazninu pronađene cipelice. Dalje od toga nisu morali ići, a i na svu sreću, sigurno je, kao prava žena – uvijek nosila hulahupke.