More i zaustavljene priče | Neva Lukić

LETCI

Izašla sam na stanici vlaka na kojoj se nalazi aerodrom i ponovno me uhvatio neobičan osjećaj kako nisam promijenila prostor sve od svoje kuće. Prvo je željeznička stanica izgledala kao ulica, a sad je aerodrom izgledao kao željeznička stanica. Moja nevidljiva, privatna žičara isporučila me u kutiju od aerodroma koji me, pak, može odvesti na nebrojena druga mjesta. Tek pokretne stepenice, dvorane i nekoliko pomicatovnika, putovnika, autošeta (orig. engleski: movator, travelator, autowalk – pokretni nogostup koji ubrzava kretanje aerodromom) koji su rezigniranim ženskim glasovima ponavljali rečenicu: „Mind your step. Mind your step“, dijelilo me od Tenerifa, Ženeve, Šangaja, Linkopinga, Pise, Tel Aviva, Madrida, Ljubljane, Praga, Istanbula, Moskve, Rima… Sve se činilo lako, kao da mi je tijelo tek lagana tkanina obješena na žičane konopce zakvačene za prozor moje kuće, a koji vode kroz cijeli svijet. Promatrala sam ljude kako ubrzano lete aerodromom kao da im ovi autošeti, pa čak ni avioni, uopće nisu potrebni. Morala sam držati ritam s njima, jer sam imala osjećaj da će, zastanem li, pozliti mi od ringišpila tijela obasjanog bljeskajućim reklamnim sloganima. Stala sam tek na trenutak pokušavajući se koncentrirati na Arrivals I dok su se ljudi oko mene izmjenjivali, nestajući u zjevovima zraka. Arrivals lijevo, zaključila sam iz oglasne ploče i krenula u tom smjeru koji nije bio nimalo drugačiji od smjera Departures. Svi smjerovi izgledali su jednako iako su vodili na suprotne polove zemaljske kugle; a i svi mi, ljudi aerodroma izgledali smo isto, bilo putnici, zaposlenici aerodroma ili čekaoci. Istovremeno smo odlazili nekamo i ostajali ovdje, sve do trenutka dok neki od nas doista ne bi poletjeli ili otišli kućama… Ovo mjesto nas je, s jedne strane, činilo bestjelesnima i slobodnima, oplemenjenima mogućnostima sanjarenja, a s druge, materijalnima, ovisnima o krhkim papirima, novcima i putnim ispravama. Koračajući, krajičkom oka zamijetim, Arrivals I okružen je ljudima od kojih neki u rukama drže papire s napisanim imenima. To je poseban osjećaj, iz bilo kojega razloga čekati nekoga koga nikad nisi vidio… Spariti ga s papirom. Zgužvati ga pod prstima nakon što osobu potapšaš po ramenu. Celulozu zamijeniti mesom… Meni taj papir nije potreban jer osobu koju čekam poznajem cijelu vječnost. Radi se o mojoj prijateljici koja će napokon doći u posjet…

Lepršava kao i uvijek, baš kao da sam je vidjela jučer. Pozdravit ćemo se nemarno kao da smo se doista vidjele jučer, no izdat će je način na koji će reći: „Bok“. Izreći će taj pozdrav pomalo sebi u bradu, ali će ipak nešto u njemu bit značajno. Kao da se „Bok“ malo trznuo negdje po sredini. Tako me uvijek pozdravi kad me neko vrijeme ne vidi. A tko zna kako ja pozdravim nju, i kako ona razotkrije da mi je drago što je vidim…

Sjedam u kafić odmah pokraj Arrivals I i počinjem promatrati lica koja izranjaju iz dvokrilnih pokretnih vrata. U jednom trenutku ugledat ću poznato lice, dragih mi linija… Sad će se pojaviti, samo što nije… Pokretna se vrata otvaraju i zatvaraju, otvaraju, zatvaraju, no moje prijateljice nema. Ljudi neprestano naviru, donose ih podivljale plime sa svih krajeva svijeta. Vrata se otvaraju, zatvaraju, otvaraju, zatvaraju, ne uspijevaju doći do daha. Vrata broje vrijeme zrncima zamišljenih lica…
Pomalo mi već počinje biti čudno, pogotovo što je prazna pokretna traka za prtljagu koju vidim kroz staklene zidove. Također primjećujem kako svi ljudi s papirima u rukama i dalje stoje oko improviziranog hodnika kojim bi pridošli putnici trebali stići. Kako mi se čini, gotovo nitko još nije otišao s putnikom kojega je čekao. Možda tek nekolicina njih. Odlučujem se raspitati što se događa, za svaki slučaj… Na šalteru s informacijama sjedi žena s previše gela u kosi. Nokti su joj crveni.

„Oprostite, možete li mi potvrditi da je let SK 9301 doista sletio, kao što piše na ekranu?“ pitam je rezignirano kroz staklo, kao da je ovdje nema, kao da nije osoba već diktafon za davanje informacija.

„Da, gospođice, avion je sletio“, odgovara mi sa smiješkom. „Svi putnici toga aviona već su odavno napustili zonu prtljage.“

„Imate li moju prijateljicu V.S. na popisu?“ sad sam već pomalo uznemirena.

„Da, gospođice. Vaša je prijateljica sletjela danas točno u 15:45.“

„Ali, ja je čekam već neko vrijeme na Arrivals I, a njoj ni traga ni glasa!“

„U tome slučaju je, molim Vas, pokušajte nazvati ili se vratite još jednom provjeriti na Arrivals I. Uvjerena sam da ćete je uskoro pronaći.“

„U redu. Mnogo vam hvala. Doista mi nije jasna ova situacija“, promrmljala sam kroz zube i unezvijereno nastavila tumarati aerodromom.

Prvo sam se vratila na Arrivals 1. Svi oni ljudi još su stajali ondje sa svojim papirima s imenima. Sad su mi izgledali nekako pokisnulo i oni i papiri. Ni njima ništa nije bilo jasno, tako da su na moja pitanja slijegali ramenima. Samo su stajali ondje, jer nada umire posljednja, no hodnik kojim su žarko iščekivane zvijezde trebale prošetati bio je sasvim prazan, kao da aerodrom više ne radi. Također se primirilo kretanje putnika, tako da se činilo kao da je sva vrtnja i gungula najednom stala. Kao da je ovaj moderan svijet mogao zastati samo u trenucima nedoumice, nesreće ili nesigurnosti. Jedino onda kad bi netko drugi ili neke više sile naredile, sekvenca je dugo trajala. Nitko više nije bio dovoljno jak da sam donese odluku o stajanju. Jer nitko, ama baš nitko, više nije želio čekati. Ni trenutka, a kamoli ovako dugo! Neki su ljudi, na moje čuđenje, već polagano počeli odlaziti kući ne dočekavši svoje prijatelje ili poslovne partnere. Bio je to očigledan sumrak vremena! Situacija će se, uvjereni su, vrlo brzo rasvijetliti… Ništa se loše nije dogodilo, avion se nije srušio, terorista u blizini nema… Avion je u najboljem stanju nastavio svoj put prema sljedećoj destinaciji… To što su ljudi nestali, poput sms poruka koje ne stižu, to je ovim čekaocima bilo sasvim normalno. Važno je da norme prema kojima smo naučili živjeti ne pokazuju nikakve abnormalnosti… Nastavila sam dalje svoju potragu krećući se od jednog do drugog putnika, preko jednih do drugih službenika… no nikako stići do vrha piramide, do osobe koja bi mi mogla odgovoriti na pitanje što se dogodilo s mojom prijateljicom. Svi su me, dakako, promatrali u čudu i postavljali mi ista pitanja. Je li avion stigao? Je li prtljaga preuzeta? Jesam li primila uznemirujući poziv koji bi mogao ukazati na to da se s mojom prijateljicom nešto doista dogodilo? Budući da su odgovori „da“, „da“, „ne“, zašto ja uopće tražim svoju prijateljicu po aerodromu umjesto da je nazovem. Samo bi me proslijedili nekom novom službeniku ne obazirući se na moje primjedbe kako je telefon moje prijateljice već satima isključen, kako je nestao njen glas baš kao i stas…

Svaki sljedeći službenik ponovno bi učinio isto i ne znam dokle bih se vrtjela u krug da napokon nisam naletjela na službenika koji me, pak, smatrao ludom jer sam ga napala prije nego što je uspio progovoriti. Rekao mi je da se smirim i da je za mene već sve pripremio. To je, niti pet niti šest, doista bio službenik zadužen za komunikaciju s nama, čekaocima aviona SK 9301. Stajao je ondje u podnožju piramide ponosan na svoju titulu, nesvjestan činjenice kako svi njegovi ostali suradnici ne samo da ga ne poštuju, nego nisu uopće svjesni njegova postojanja. Izgubljen u moru putnika i ostalih aerodromskih službenika, eto stoji on, „Manager of the lost, found and pending“ (Menadžer izgubljeno-nađeno-stiže).

„Ništa se vi ne zabrinjavajte, gospođo. Vaša je prijateljica sretno stigla“, kaže on meni sav sretan što barem netko od čekalaca nije otišao kući.

„A gdje je ona bila dosad, mogu li vas priupitati? Zar je završila u zatvoru? Tražim je već satima… Prvo me svi vaši kolege gledaju kao da nisam normalna što je uopće tražim, a sad me vi gledate čudno jer vam nakon ovako nadrealne potrage ne vjerujem da ste je pronašli.“

„Strpite se samo nekoliko minuta i predat ću vam je“, kaže on meni ljubazno, kao da sve konce drži u rukama.

„Predat ćete je meni? Oh, mnogo vam hvala, samo dajte…“, ironično, ali ipak s prizvukom nade u glasu odgovaram srušivši se na obližnju stolicu.

Nije prošlo ni nekoliko minuta, a on me pozvao i hladnokrvno mi uručio kuvertu. Zastala mi je knedla u grlu jer sam pomislila kako se nešto loše dogodilo mojoj prijateljici. Telegram nikad ne donosi dobre vijesti… No, službenik se ohrabrujuće osmjehnuo potaknuvši me da otvorim pismo. Sad sam, pak, pomislila da je ovo sigurno pismo moje prijateljice u kojem mi je napisala nešto duhovito o ovome događaju. Moram priznati da sam se čak u jednoj stotinki sekunde u dubini duše razveselila što umjesto svoje prijateljice primam list papira napisan njezinom rukom što odavno nisam doživjela… Pismo namirisano kožom šake moje prijateljice koja se lagano pomicala udesno po papiru, u skladu sa svakim slovom koje je iznicalo ispod nje… No, kad sam ga napokon otvorila, vidjela sam da je njen potpis jedini trag znane mi osobe. Službenik mi se još uvijek odobravajuće smješkao, a ja sam počela čitati sljedeće:

META-OBLIK V.S.

IDENTIFIKACIJSKI PODATCI O PUTNIKU

Ime i prezime: V.S.

Mjesto prebivališta: Skalinska ulica, 10 000

Broj putovnice: 00009897390627

Dob: 32

Visina: 163.5 cm

Kilaža: 53 kg.

PODATCI O OVOM PUTOVANJU

Duljina boravka: 6 dana

Datumi boravka: 6., 7., 8., 9., 10., 11. 4. 2014.

Prebivalište za vrijeme boravka: stan V.L., Ulica prolaznih misli, 20000

Spomenici kulture koje će putnik za vrijeme svojega boravka razgledati: Izbor prepušten putniku.

ZAPIS PUTNIKA

Opis glave i lica: Lubanja koja pripada kategoriji normalne veličine. Plava, valovita kosa koja gotovo prekriva leđa. Male, plavkaste oči. Ovalno lice čija koža pripada u kategoriju tanke kože srednje debljine. Osoba stoga u budućnosti neće imati mnogo bora. Obrazi su rumeni, a usta crvenkaste boje. Osmijeh je pravilan i srdačan te otkriva redove pravilno posloženih zubi. Vrat normalne veličine, ni previše dug, ni previše kratak.

Vizualni opis tijela: Skladno oblikovano tijelo. Ni prejaki, ni pretanki listovi nogu. Čvrste grudi. Ruke normalne duljine koje završavaju šakom koja pripada kategoriji šaka manje veličine.

Opis glasa: Glasan govor. U trenucima ljutnje pomalo kreštav. Proizvodnja velike količine riječi. Inače glas ugodne boje.

Opis gestikulacije: Učestalo mahanje rukama. Ležeran način ophodnje s ljudima.

Na tom mjestu Letak je završavao. Jedino je u donjem lijevom uglu stajao datum, potpis moje prijateljice te potpis ovlaštenog službenika. U desnom uglu nalazio se bar kod. Bila sam doista zbunjena. Koji je vrag sad ovo? Meta-oblik V.S.?!

„Oprostite, biste li bili tako ljubazni i objasnili mi o čemu je ovdje riječ?“ obratila sam se još uvijek nasmiješenom menadžeru izgubljeno-nađeno-stiže.

„Ah, vi niste upućeni?“ odjednom se izraz njegovoga lica malo smračio. „Možda je i logično, ipak je ovo novi zakon, a kako vi ne govorite jezik zemlje u kojoj živite, onda je još lakše propustiti vijesti… Ukratko rečeno… no, čekajte, čekajte da vas prije pitam…“, počešao se po glavi i zastao. „Upućeni ste u sigurnosni sustav aerodroma, sve one strojeve kroz koje putnik treba proći kako bi se napokon našao u Duty free zoni?“

Kimnula sam nestrpljivo glavom na njegovu ćakulu koja će, kako se čini, potrajati. Sve će on meni objasniti nadugo i naširoko…

Ima on vremena… Na aerodromu ima sigurno oko stotinu takvih menadžera tako da se svaki kvalitetno može posvetiti svojoj zbunjenoj mušteriji. Za nekoliko sati vjerojatno ću saznati gdje mi je prijateljica.

„Ti strojevi postaju sve senzibilniji i senzibilniji“, smireno je nastavio kao da me nema. „Sad, na primjer, mogu otkriti koliko posto vode neki putnik nosi u sebi.“ Slegnuo je ramenima kao da se sve to samo po sebi razumije.

„Što to onda znači? Kao što, dosad, nismo mogli prenositi boce s vodom zbog opasnosti od tekućih eksploziva, tako sad više ne možemo prenijeti niti same sebe? Pa vi se šalite!“ obrecnula sam se na njega… Isto tako, primijetila sam kako se u mojoj ljutnji osjeća nešto odglumljeno. Ja u stvari nisam bila ljuta jer moglo se očekivati ovako nešto. Zapravo, samo sam čekala da se nešto ovakvo dogodi! Čak sam se na neki način i morbidno veselila idućoj ideji izopačenoga svijeta u kojemu živimo. Svijeta u kojemu sluz nije ljepljiva, a stvorenja se rađaju u staklenim, fluorescentnim kutijama. Svijet je oduvijek nakaradan, no nikad dosada njegova nakaradnost nije bila ovako klinička.

„Pa, mislim da ste točno rekli. Čini se da su osobe koje u sebi nose više od 63 % vode (osim djece, koja uvijek imaju veći postotak vode od odraslih u sebi) potencijalno opasne za naše društvo. U prvome redu zato što, ne znam to znanstveno objasniti, ali one nekako mogu sakriti tekući eksploziv u sebi jer dio vode koji nose u sebi višak je. Posebnim operacijama na njihovom tijelu može se napraviti mali ‘džepić’, maleno spremište puno njihove vlastite vode kamo se može spremiti tekući eksploziv. I potom uđu u avion i bam! Nema više aviona…! Već je jedan takav slučaj bio u novinama, ne znam jeste li čitali… Doista zeznuta stvar. Čega li se još ljudi neće dosjetiti samo da zlo nanesu drugima…Voda je na kraju krajeva ipak simbol života i rađanja, ali oni BAM! Apokalipsa!“ promatrao me sa zanimanjem čak pomalo očekujući moje odobravanje.

„Ne, nisam čitala. Niti sam znala da postoji nešto kao ‘dodatna voda’ u nama koja k tome može biti tako korisno iskorištena…“, gledala sam ga ljutito, kao da je on jadnik, menadžer izgubljeno-nađeno-pronađeno, ili kako već? Menadžer neriješeno? Kriv za sve. Što će jadan, ovakve mu gluposti omogućuju da zaradi kruh. No, i dalje sam bila uzrujana. „Koji je drugi razlog zbog kojega takvi ljudi ne smiju prijeći svetu granicu, ako biste bili toliko ljubazni i objasnili mi?“

„Drugi razlog…“, počeo je uznosito objašnjavati ponosan što tako dobro obavlja svoj posao… „Drugi razlog je to što postoje teorije, koje doduše nisu dokazane, da su ljudi koji u sebi nose više vode od većine populacije, vrlo vjerojatno i plodniji od drugih. Također, postoje mnogo veće šanse da će takvi ljudi začeti blizance što našoj državi nikako nije u interesu. Mi ovdje nemamo više mjesta za nove imigrante, a svaki je putnik potencijalno opasan po tom pitanju. Možda se iz putnika pretvori u ilegalnog imigranta. Ova je država ionako već prenapučena svime i svačime…“, izgovorio je bez dlake na jeziku nimalo ne mareći za činjenicu da sam ja također stranac u ovoj državi.

„Dobro“, rekla sam ne želeći ulaziti u raspravu o imigrantima. „Sad kad ste vi meni sve razloge izložili, možda mi napokon možete objasniti gdje se nalazi moja prijateljica? Hoće li se ona napokon pojaviti ovdje ili je jedna od potencijalno opasnih za društvo pa je se ne smije prevesti preko granice?“ mahala sam mu Letkom s njenim potpisom pred očima.

„Pa, vjerovali ili ne, vaša prijateljica će doista učiniti i jedno i drugo. Naše uređeno društvo ipak drži do ljudskih prava tako da je neki pametnjaković gore na vrhu pronašao način kako sjediti na dvije stolice ili još bolje – nalaziti se istodobno u dva različita prostora i vremena!“ to izvanredno otkriće toliko ga je osupnulo da je na nekoliko trenutaka utihnuo zagledavši se nekamo u stranu. „Vaša prijateljica jest previše ‘vodena’ za prijelaz preko granice…“, nastavio je značajno, s nisko-silaznom intonacijom. „No, stoga je prevedena u Meta Oblik V.S. koji je jednak njezinom izvornom, mesnatom, još uvijek postojećem obliku. Drugim riječima, Meta Oblik V.S., jest vaša prijateljica!“ sav ponosan, kao da mi otkriva Ameriku, ne trepnuvši otkrio mi je značajnim šapatom.

A meni u tom trenutku ništa drugo nije preostalo nego da se razvalim od smijeha.

„Hahahahahahahahahahahha! Ovaj ubogi papirić moja je prijateljica?! Ajme, jadna ne bila, na što se svela?! Da je spalim pa u neku urnu pospremim?“ govorila sam mu držeći se za trbuh.

„Ne, niste me shvatili“, malo se uvrijedio. „Ovaj, kako ga vi zovete ‘papirić’, jest vaša živa prijateljica.“

„Živa? Oh, pa još bolje! Da je zagrlim ili što? Pa vi ste stvarno sišli s uma!“ odjednom sam se iz humorističnog stanja ponovno vratila u stanje ljutnje. „Pa jeste li vi ludi?!“ počela sam vrištati. „Pa što je vama?! Ovaj Letak, moja prijateljica?! Pa ovo je izvan svake diskusije! Da mi je netko rekao da ću jednog dana morati razgovarati o nečemu ovakvom pa rekla bih mu da je lud! Mislila sam da je razlika između Ljudi i Papira jasna kao dan, osim ako živimo u nekoj halucinogenoj sredini! Pa što je vama! Pa, ja idem! Ovi ljudi koji su već prije nekoliko sati otišli doista su bili pametni. Ako je moja prijateljica Papir, onda sam ja Nilski konj, a vi ste, ne znam, Čajnik! Imate Alzheimerovu bolest ili ovo cijelo društvo, čini se, ima Alzheimerovu bolest?! Što je vama, gospode Bože… Moja prijateljica, Letak.“

„Da, i doletjela je ravno k vama! Umjesto da ste sretni, vi pravite skandale po aerodromu“, osvrtao se oko sebe mašući glavom.

„Pa, molim vas, možete li mi prestati prodavati ovakve priče! Je li ovo ‘Skrivena kamera’ ili što?!“ nisam mogla vjerovati da se ovako nešto događa. Naposljetku su me ipak uspješno uspjeli uzrujati. Njegovom glupošću i njihovom ludošću… No, na riječ „priča“ naglo se uozbiljio.

„Nemojte mi, molim vas, spominjati riječ ‘priča’!“ odjednom se počne derati na mene. „Ovo o čemu ja govorim ozbiljne su stvari. Riječ ‘priča’, pogledajte si definiciju u rječniku, može značiti: a) usmeno pričanje, kazivanje; b) kratku pripovijetku o kakvoj povijesnoj ili izmišljenoj osobi, događaju i sl.; bajku; c) kraću pripovijetku, kao umjetničku tvorevinu u prozi; novelu; 2. glasine, vijesti (ob. neistinite); izmišljotine. Dakle, ja niti vam pričam bajke, niti su ovo bapske priče! Ovdje je riječ o službenim, državnim odlukama!“ prijetio je pokazujući mi na službene pečate kojima je bila zapečaćena moja prijateljica. „Vašu prijateljicu ne smijete poderati jer ćete završiti u zatvoru. Knjigu podrapaš bez problema i nikome ništa!“ slavodobitno je pridodao.

Pogledala sam ga zabezeknuto i još uvijek, kad se sjetim toga trenutka, oči mi se razrogače u nevjerici na nekoliko dugih, bezrječnih trenutaka. Shvatila sam da čak ni ja više nemam volje za besmislenu raspravu s nekim tko živi u nekim sasvim drugim dimenzijama, ako bi ih se uopće moglo tako nazvati. Zahvalila sam mu rezignirano, kao da sam upravo progutala apaurin, i poput robota, tvrdoga tijela, ponovno se stopila s gomilom ljudi aerodroma.

Ponovno: „Mind your step. Mind your step“ odzvanjalo je pod mojim nogama. Moja prijateljica šuštala je lagana među mojim prstima. Stanjena do boli, ižmikana, isušena. Puna celuloze, keljila i punila. Kruta i šupljikava. Sva je voda bila isisana iz nje. Neobično, tek prije nekoliko sati vidjela sam ljude koji su stajali na Arrivals I držeći papire u rukama na kojima su bila ispisana imena lica koja će se uskoro ukazati pred njima. Sad mi se ta scena činila kao da se dogodila u nekom sasvim drugom, obratnom vremenu… Potražila sam riječ Exit kako bih se na svježem zraku malo smirila i zapalila cigaretu. Vani su, načičkani uz usku pepeljaru, stajali pušači iz svih država. Malo sam se odmaknula od njih i počela izrađivati avion od papira, od svoje prijateljice. To mi, bar se nadam, nitko ne može oduzeti. Zabraniti preobražaje, toga se za pravo čudo još nisu dosjetili! Budući da su oni transformirali moju prijateljicu, transformirat ću je i ja. Uskoro su mi se pridružila dva dječaka iz Engleske pa smo u krug dodavali jedni drugima aviončić. Rekla sam im da je to moja prijateljica, na što su me djeca pogledala u čudu. Nekako im je teško bilo prihvatiti tu činjenicu… Još smo se kratko igrali dok nisam osjetila da je vrijeme da pođem. Ostavila sam im aviončić s pečatom u naslijeđe, čak i pod cijenu zatvora, pa kako da djeci zabranim da se igraju! A i mojoj prijateljici bi se to sigurno svidjelo, biti mali krhki avion u dječjim rukama dok oko tebe slijeću i uzlijeću prave metalne ptice…

Nakon te epizode, uputila sam se prema šalteru za kupovanje karata čvrsto odlučivši još danas pokušati uzletjeti. Ne čekati više ni trenutka. U susret mojoj prijateljici… nečemu… nadajući se okršaju na Security Checku. Dok sam prilazila plastičnim kutijama u koje moram staviti sve svoje privatne stvari, već me bila obuzela nelagoda koja kao da je zaustavila moje disanje. Počela sam pregledavati svoje džepove… da nemam možda nešto opasno sa sobom, kakvu pincetu ili čahuru staroga metka. Nikad se ne zna, nikad se ne zna, u panici sam pregledavala sve svoje otvore na odjeći i torbama… No, kako doprijeti u moju nutrinu, kako provjeriti ne krije li se ondje, u mojem tijelu, previše vode… Napokon je i na mene došao red. Plastične Arkade su čekale na mene a na njima je stajao Haron premišljajući se o mojem statusu. Da li da me preveze preko rijeke ili ne? Brzim korakom šmugnula sam kroz arkade i na moje sveopće čuđenje prošla bez ikakva problema! Tišina je vladala oko mene. Podmuklo „bip“ zastalo je u grlu senzora… Za nekoliko trenutaka već sam predavala svoju putnu ispravu službeniku i malo mi je nedostajalo da ga pitam ne nalikuje li mu taj dokument možda na moju (zapečaćenu) prijateljicu. U zadnji sam tren pregrizla jezik i s usiljenim smiješkom prošla i tu prepreku. Već za dvadesetak minuta sjedila sam u avionu zakopčavajući pojas. Ja, dakle, nemam opasnu količine vode u sebi te nema potrebe preobraziti me u papir. Ja već jesam papir, ovakva kakva jesam… Tek lagani papir obješen na žičane konopce zakvačene za prozor moje kuće koji vode kroz uniformirani svijet. Svijet u kojemu aerodrom nalikuje ulici, ulica unutrašnjosti aviona, te jedino nebo postoji izdvojeno i nema veze ni sa čime.

Avion se polagano počeo dizati i u tren oka uzašli smo nad oblake. Mi, izabrani ljudi, koji u sebi ne nose mnogo vode, uzdignuli smo se iznad svega. Doduše, nisam bila sigurna, smatramo li se mi, ljudi od mesa, u ovom novom svijetu živima ili je ovo moj odraz, moja duša koja u metalnoj ptici juri nebom.