More i zaustavljene priče | Neva Lukić

VJEČNI ZAVRŠETAK

Jednoga jutra ljudi na sjevernoj polutci probudili su se, a ljudi na južnoj polutci upravo su završavali s predvečernjim radom, pa iako je svjetlost iznad svih zemaljskih ljudi bila u potpunosti drugačija, iako su u prazninu neba iz svojih usnih šupljina izgovarali neke sasvim drugačije riječi, i jedni i drugi mogli su primijetiti kako u njihovim slavinama nema vode. Toga se dana sjevernjaci nisu uspjeli otuširati prije posla, te noći južnjaci su prljavi otišli u krevet, i sve to ne bi ih previše zabrinjavalo da se ista situacija nije ponavljala i sljedećih dana. Uskoro se svijetom pročuo glas – nema više vode, nije samo Afrika! Počela je vladati panika, ljudi su oblizivali suhe kutove svojih usnica. Nikad prije na zemlji nije se istodobno moglo vidjeti toliko sluzavih ljudskih jezika kako izlaze van kao gliste pred kišu. Ali, ni kišnih kapi što su odzvanjale olucima u zajedničkom ritmu sa zveckanjem čaša u obližnjem restoranu, ni tih kišnih kapi više nije bilo…! Rijeke su netragom nestale, mora su na leđima snježnih pahulja odletjela u neka nezemaljska područja. Kap je uskoro nestala iz upotrebe… Ljudi su se uhvatili rječnika različitih jezika, i tek kad pod A, B, C, D, E, F, G, H, I, J, K… nisu uspjeli pronaći riječ „kap“, shvatili su da su oni još uvijek živi, da im usnice nisu previše suhe, i da na zemlji čak nije previše vruće. Svijetom se jednoglasno pročuo urlik sreće: Juhu! Yeah! Aaaaaaa! Neki su čak krenuli trčati različite maratone diljem zemaljske kugle, kako bi dokazali da se neće niti malčice oznojiti! Sve je bilo nekako laganije, u utrobama više nisu nosili težinu vode, a kalorije su se trošile nevjerojatnom brzinom. Svi su počeli mnogo više jesti osjećajući se laganijima i mršavijima. Iako je sva hrana sad imala okus po krekerima, nastavili su živjeti kao da voda nikad nije postojala, kao da im je svaki dan posljednji. No, nakon određenoga vremena shvatili su da niti jedan dan nikome od njih nažalost nije bio posljednji! Barem do danas. Svi ti ljudi, svi mi, a to se dogodilo prije dvjesto četrdeset i sedam godina prema nekadašnjim vremenskim mjernim jedinicama, svi mi još smo živi! Starimo, izgledamo kao Metuzalemi, ali ne umiremo. Kopamo po Starom zavjetu da pronađemo dokaz kako ni u to doba neko dulje vrijeme na zemlji nije bilo vode jer mnogi su tadašnji proroci, ako ćemo se držati zapisa, živjeli stoljećima. Kad bi se to moglo dokazati, znali bismo da je vodu moguće na zemlju vratiti. Gabriel Garcia Marquez ovdje je s nama, njemu mnogi kucaju na vrata, misleći da bi možda mogao nešto znati jer u Sto godina samoće kiša je padala danima. On samo sliježe ramenima, nastavlja pisati roman u kojemu se cijela radnja događa pod morem… Upućuje nas na Adama i Evu jer, pretpostavimo li da do tog vremena vode na zemlji nije bilo, tko bi drugi bio kriv za njezin povratak. Sasvim logično, ali kako to dokazati, a nakon toga na zemlju vodu vratiti… Teško je pronaći uzrok njezina nestanka, a još teže dozvati je da se vrati, barem dok ne prođe dovoljno vremena i dok ne steknemo dovoljno iskustva. Čovječanstvu je ovo u potpunosti nova situacija. Ne znamo što se može dogoditi, hoćemo li uopće opstati. Jer s nama u nebo ne gleda niti jedno dijete, niti jedna djevojka, niti jedan čovjek srednjih godina. Milijun vitalnih staraca gleda u nebo tužnim očima… Ne možemo se pomiriti s time da smo mi jedini preostali, da smo možda čak i besmrtni; više nema rađanja, nema podmlatka, nema mrskih staračkih domova. Moramo održavati ovaj svijet, jer to je jedino što drži nas, no najradije bismo svi skočili u more kojega više nema, nestali u njegovim dubinama. Svi mi, kao i Marquez, nemoćno već godinama sliježemo ramenima, samo jedan filozof misli da zna odgovor, no ne daj bože da je u pravu. Ako jest, to znači da ćemo ostati u vječnom limbu. To znači da je ovo pakao, kazna. Vječni završetak. A istinski završetak, nažalost, jedino i može biti vječan, jer nekad je svaki završetak bio otvoren i nakon njega je dolazio početak, dok knjige i filmovi nisu počeli nametati zaključene zaključane krajeve. Istinski završetci prije nisu postojali! Ako se ovo stanje bez promjene nastavi još stoljećima, onda ćemo moći reći da smo dostigli „eru vječnoga završetka“, tvrdi pesimistični filozof. Kako se to može dokazati… pitamo se svi… Tako što će svakog starca i staricu na ovoj zemaljskoj kugli natjerati da se prisjeti je li onoga jutra ili noći prije dvjesto četrdeset i sedam godina, netom prije no što će otkriti da u slavini nema vode, je li bio sretan i zadovoljan. Bude li odgovor svih staraca na zemlji potvrdan (nema laganja, danas postoje vrlo precizni detektori laži!), onda je njegova teorija dokazana. Znanstvenici mogu i dalje nastaviti istraživati Stari zavjet, pokušati dokazati da je Eva na zemlju vratila vodu, no po njemu rasprava ovdje završava. U trenutku kad su svi ljudi na zemlji postali zadovoljni, žudnja je nestala… Sve one kiše, sva ona mora, sve one rijeke, sve je to bila žudnja nerođenih bića da se pojave na zemlji u krutom obliku. Svi oni slapovi, možda je njima najslikovitije dočarati tvrdnju, urlici su bića koja su tek željela nastati, koja su balansirala na granici života i nepostojanja. Svaki put kad bi neko dijete, neka mačka, neki gušter, neka ruža izniknula, negdje bi kap vode na svijetu ishlapila kao da ju je netko popio. No, kako mi već živući organizmi nikad nismo bili zadovoljni, kako smo uvijek jedni za drugima čeznuli ili prema nečemu drugome težili, uvijek bi se voda vratila na zemlju putem kiše. Tako se taj ciklus ponavljao godinama, dok nismo dosegnuli napredan stupanj razvoja i prije točno dvjesto četrdeset i sedam godina izgubili žeđ. Jedino se možemo beznadno nadati, kaže pesimistični filozof, da ćemo se jednoga jutra, mi ljudi na sjevernoj polutci probuditi iz noćnoga, a ljudi na južnoj polutci iz popodnevnog sna, osjećajući neizmjernu žeđ. Još polusneni pohitat ćemo u svoje kupaonice i napiti se vode, napiti se vode do smrti.