More i zaustavljene priče | Neva Lukić

MORE

Ponekad priče nastaju kad ih ispripovijedam tebi.

Danas je molila da ide na more. Danas. Isto kao jučer. More. Kroz staklene prozore. Kroz krošnje. Olovka. Prirodna u prstima. Olovka centar kruženja.

Oko nje plutaju fotografije i fotografije. Pa oblaci. Fotografije. Kroz rukopis razrijeđenih oblaka. Volim te. Govori fotografijama. Volim te. Tvrdo iscrtanim crnobijelim licima. U tvrdo iscrtanim staklima refleksije oblaka. Najsretnija je kad one iščeznu. Onda su lica sjajna i trzajuća, kao tijela u pokretu kroz prozor. Jer refleksije-sjećanja stalnije su od oblaka. Ona, kao i čovječanstvo, vjeruje da su konture stalne pa makar i na fotografskom papiru. Pod nogama osjeća tlo, stoga je to. Stoga što tisućljetno drveće iz tla raste. Samo zato uvijek ponovno zaboravlja na oblake, kao da uopće nikad nije znala za njih. Zaborav joj je upisan u miris kože još u djetinjstvu. Kao i to more, more, kroz prste, kojim zapljuskuje naša stvarna, mesnato popunjena, ostarjela lica kojima vilica ponosno podaruje formu. Mi danas, živi pred njom (a i ona živa pred nama), tek smo boca Coca Cole iz dućana, tek kamenje neke uvale. Putevi prema ispunjenoj čežnji. Samo je more uvijek u sadašnjosti. Samo njegovi valovi nisu tvrdo porubljeni. Čak i ta davna putovanja na more su sada. Zimovanja u hotelima u kojima smo kao djeca za večerom pozdravljali sve goste. Od stola do stola, željeli smo ljudima „dobar tek“, nakon čega bismo pojeli nekoliko palačinki… Jesmo li čuli tu priču, toliko puta ispričanu, pa se čini da bi iščeznula tek onda kad bi je se urezalo u kamen… takve su neke priče. Tvrde pod jezikom, baš kao one naše brade i vilice, baš kao ti naši istinski oblici koje baka ne vidi pred sobom.

Mi smo lutke od kartona pred njom, a tek u zidovima, u okvirima fotografija, svijet se množi i svijet vrvi od ljetovanja i zabave. More je zdravo čak i za stare ljude, rekla mi je kad sam joj kazala da joj može naškoditi. Rekla sam da ne može ići na more, da mora ostati kod kuće. Zar hladiti se? Samo je začuđeno upitala i nastavila gledati televiziju. Popodne me ponovno pitala zašto mi ne bismo zajedno išle na more. Kći je nije povela, neka je povede unuka. Odgovorila sam da ne idem na more. Ponovno sutra. Ponovno svaki dan. Danas. Isto kao i prošle godine. Pa već nije bila dvije godine. More. More. Ako je neću odvesti ja, zvat će sina da je vodi. On je nikada nije iznevjerio. Nudim joj Coca Colu pa na trenutak zaboravlja. More. Coca Cola. Južni i sjeverni pol njezina života.

Sutradan otac dolazi s mora pa i njega moli da je odveze na more. Daje joj trideset kuna i vozi je u crkvu pa obuzeta glasom svećenika na trenutak zaboravlja. Zvoni nedjelja. Ako je neće on povesti, zvat će sina da je vodi. Za tjedan dana vraćaju se brat i majka s mora. Brat živi s bakom, djevojkom i mačkom tako da njega svaki dan moli da je vodi na more. Pita ga i sad. Da se idu kupati na more. On joj daje novine, televizijski program za cijeli tjedan koji izlazi petkom, pa ona ponovno na trenutak zaboravlja. Na more. Tek bezbojni sumrak vidi se kroz prozore. A kad sam se ja rodila, neka je zaustavim ako mi je to već pričala, djed i ona su se vratili u grad s jedrenja. S mora! More. I ja. Južni i sjeverni pol njezina života

Kao da je ova priča film, pun isključivo azurne boje, otac predlaže, brzo, brzo dok ljeto još nije završilo, da svi zajedno otiđemo na more i da baku stavimo na valove, pod užarene suncobrane i strme stepenice. Sutradan zelenim automobilom visokoga krova krećemo starom cestom prema najbližem moru, baka i svi mi. Dok se vozimo, ona priča o svojem djedu i baki kod kojih je kao mala djevojčica neko vrijeme živjela, a oni su živjeli na moru, i djed joj je za vjenčanje napisao pjesmu za koju više ne zna gdje se nalazi niti se sjeća kako je ta pjesma točno slovila. Žao joj je što je izgubila tu pjesmu, ali sjeća se da je djed bio dobar čovjek i liječio je ljude besplatno i izradio je kuglice za bor od drveta u obliku nasmiješenog Mjeseca. I evo nje ponovno k moru, vraća se na nultu točku. Sjeverni i južni pol više ne postoje. Puše lagani jugo, a mi stojimo na molu okruženom nazubljenim, živčanim stijenama i azurnom bojom vode. Pod valovima je pijesak koji se kroz njih obraća površini mijenjajući ton mora.

Kao da je suho, lagano deblo nekog drveta, deblo željno vode, nježno uzimamo baku u ruke i podižemo je iznad svojih glava. Glava joj je sad u oblacima na koje je tako lako zaboravila. Stojimo nepomični neko vrijeme i promatramo more. Naša tijela, potpornji bakina tijela.

Njeno tijelo, kažeš zato smo na planetu.

Poredani pod njenom površinom poput male vojske, od najstarijeg prema najmlađem, samo što iza majke zjapi jedna praznina i potom ponovno počinje niz. Kad nas se promatra sa strane djelujemo poput velikog pauka koji je možda izgubio tek jednu nogu. No i dalje vozi. Prema moru. Baka ne primjećuje da njezina sina nema, više ne zove sina da je vodi. Jer je sad na moru. Jer je na moru. Moru koje zaustavlja priče.