More i zaustavljene priče | Neva Lukić

MAŠINA BOLI

Tog sunčanog jutra Hans nije protegnuo ruke prema suncu zaklonjenom stropom, kako je noć prije zamišljao ugodu svojega buđenja sutradan. Na spavanje je otišao dovoljno rano, zadovoljan što je stan uredan i sav posao koji je trebalo obaviti obavljen. Zaspao je sa slatkim osmijehom pravednika na usnama, onim koji se rijetko vidi u odraslih ljudi. Da, sigurno je i on imao brige, ali u tom trenutku one čak nisu ni ishlapile, nego je Hans jednostavno zaboravio na njih. Misli su mu još neko vrijeme uživale na konveksnoj granici jave i sna, metamorfirajući polagano u san u kojem su oko sebe nosile široke krinoline od magle. Konture su im se gubile i one su prerastale u pastelne slike. Čovjek je tonuo u san radujući se sunčanom jutru i početku dana uz sok od naranče. Potom odlazak u ured, sve uredno, baš kao što treba biti, točno onako kako on voli… I doista, sljedeći dan jest bio narančast i sok od naranče jest bio sunčan i Hans se probudio na vrijeme bez podočnjaka… No, čim je krenuo protegnuti ruke nije ih uspio rastegnuti do kraja jer ga je u tom trenutku užasno zaboljela glava. Bol se protezala od početka čela pa sve do stražnje strane vrata, kao da na glavi nosi kapu boli… Aaaaaaaaaaa, viknuo je Hans, no krik mu je utihnuo, a bol se svejednako nastavila. Otišao je u kupaonicu i nakljukao se aspirinima, potom u kuhinji popio litre čaja i soka od naranče, uvjeren da je dobio neku virozu koja će popustiti kroz nekoliko sati, a ako ne do tada, onda barem do sutra. Odlučno je krenuo na posao s kojega se ipak nakon dva sata vratio jer bol je bila nepodnošljiva. Zakucao se u krevet i pokušao zaspati, no san mu nije dolazio na oči, već jedino nepitka, slana voda, rezultat moćne boli. Otišao je u kupaonicu i nakljukao se s još deset-dvadeset tableta, no ništa, niti jedna tableta nije pomagala! Nakon nemogućnosti da sam sebi pomogne, a što je mogao drugo – Hans je prvi put u životu nazvao hitnu pomoć. Bol je bila toliko snažna da nije uopće mogao misliti, nije uspio čak ni pomisliti nešto poput – ajme, život je doista nepredvidljiv, ovakav dan nisam očekivao! Nije stigao ni promisliti – otkuda takva snažna bol? Odakle može dolaziti? Sve misli bile su mu otupljene do kraja, poput oblutaka potonulih u more, postojala je jedino mukla bol. Čovjek sa svim svojim mislima i svakodnevnim obavezama, nestao je. U bolnici su ga odlučili zadržati, jer kad je napokon stigao ondje, već je vrištao od bolova, vrištao kao žena u porođajnim mukama, to je bilo nepodnošljivo, zvučalo je kao da ga netko kolje! Svi pacijenti u bolnici šaptali su, svi su pričali o tom muklom kriku koji nikako nije prestajao, postojan poput autoceste, do svemira i natrag. Svaki od njih tom je kriku davao vlastitu dijagnozu. Neki su mislili da je čovjek izgorio u požaru, neki da mu je netko isjekao utrobu, a neki čak da umire od ljubavnih muka. Jedino što nitko nije pomislio jest da Hansa boli glava. Zvučalo je kao previše dosadna dijagnoza… Možda bi pacijenti prestali pričati o tom neobičnom pridošlici da su doktori uspjeli obuzdati njegov krik. No, čak ni najmodernije tablete i anestezije nisu pomagale. Hans bi se uvijek probudio od boli, kao da je doživio neku vrstu nadsmrti, smrti tako bolne da te bol vraćala natrag u krik, u život… a ti niti u životu niti u smrti, ne možeš biti miran. U narednih petnaestak dana doktori su učinili sve pretrage, no ništa nisu uspjeli pronaći, tako da su, kao šećer na kraju, zaključili da je – Hans lud i otpustili ga iz bolnice. Dok su ga u invalidskim kolicima gurali kroz vrata, njegov krik je i dalje trajao u istom intenzitetu, niti jači niti slabiji, zvučao je poput ratne sirene koja je svojim zvukom u ovom slučaju nepotrebno uzbuđivala svijet. Stoga su svi jednoglasno donijeli odluku da će ga smjestiti u ludnicu, uvjereni da ne treba pripremati zvučno izoliranu sobu za njegove krikove jer će Hans uskoro utihnuti od iznemoglosti. Na sveopće iznenađenje, to se nije dogodilo čak ni nakon petnaest dana. Hans je i dalje, poput najkvalitetnijeg nosača zvuka, postojano vikao aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa aaaaaaaaaaaa, pretvoren u mašinu boli. Nakon što njegov krik nikako nije prestajao, više ni u ludnici nisu znali što bi s njim. Izludio je čak i već lude luđake koji su odlučili slijediti njegov primjer, tako da su svi vikali aa, au, ili ua, ili su plakali, ili vrištali, ili što god, ali ludnica se napokon preobrazila u pravu pravcatu ludnicu! Ludilo više nije bilo moguće obuzdati, pacijenti su toliko izludjeli doktore da je nekolicina njih napustila svoja radna mjesta jer takve uvjete naprosto nije bilo moguće izdržati! Devedeset posto osoblja pobjeglo je glavom bez obzira, a onaj manji postotak preostalih morao je zvati različite stručne službe u pomoć! Tek nakon dva dana pedesetak ljudi zajedničkim je snagama uspjelo smiriti situaciju. Hansa su preselili u sobu koja je gutala zvuk, tako da je za vanjski svijet nepotrebno Hansovo aaaaaaaaaaaaaaaaa napokon prestalo postojati. Luđaci su većinom klonuli sami od sebe, a one najupornije su nakljukali tabletama. Luda je ustanova napokon utihnula, svaki zvuk je nestao, tako da je sad više nalikovala grobnici i bilo je teško zamisliti ludilo koje se u njoj trenutak prije događalo. No, Hansovo se aaaaaaaaaaaaaaaaaa, postojano poput sata koji visi na zidu prazne kuće, nastavljalo. Stručnjacima je već postajalo vrlo neobično, odnosno, mogla se ta pojava polako već zvati fenomenom, to što Hans nije umro od napora ili gladi jer su mu doktori šopanjem i preko infuzije uspijevali dati jedva dovoljno za život. Nije bilo moguće da taj čovjek i dalje viče aaaaaaaaaaaaaaaa, zdravo i odlučno kao da je počeo to činiti tek trenutak prije! Zar mu nije potrebno niti malo sna?! Stručnjaci su nahrupili u njegovu komoru bez prozora naoružani čepićima za uši. On je mirno sjedio na krevetu, leđima naslonjen na zid i vikao aaaaaaaaaa, dok je vani, izvan ustanove, sunce polagano zalazilo u svom mekom ritmu kao da je željelo pomilovati svaki djelić neba, polagano dan poslati u san. Hansov način vikanja aaaaa bio je mnogo okrutniji od Sunčeva načina zalaženja, iako su se obje radnje iz dana u dan ponavljale. Hansov se način nalazio izvan svijeta, izvan Sunca i Mjeseca jer je njega sad već toliko boljelo da nije mogao uživati u tonovima, toliko ga je boljelo da niti plačem nije mogao proizvesti barem neku vrstu melodije, neki lagani trzaj ili žestoki jecaj. Bol koju je prvotno osjećao na neki se način pretvorila u njegovu snagu, u njegovo gorivo i Hans kao da je istovremeno postao bolniji i snažniji ne samo od cijeloga zemaljskoga svijeta, nego i od samoga kozmosa… Većinu stručnjaka nije zanimala ta strana Mjeseca, već su željeli saznati (fizički) razlog zašto taj čovjek još nije umro, ili barem klonuo. Vijest je opasno uzdrmala cijeli svijet! Svi su nahrupili u Hansovu malu sobu! Crni, bijeli, crveni i žuti, oni iz bogatih i oni iz siromašnijih zemalja, oni iz ratnih područja i oni iz bogatog zapadnog svijeta, svi ama baš svi, nekako su pronašli novac za avion i doletjeli Hansu na metalnim krilima! Kad su se napokon tiho ušuljali u njegovu sobu (kao kontrast njemu koji je tako glasno vikao aaaaaaaaaa), ugledali su čovjeka koji je s jedne strane bio izvan svijeta, jer nisu mogli uspostaviti kontakt s njegovim zjenicama, a s druge strane – pa ama baš svi su ga razumjeli jer je njegov rječnik bio jednostavan, tja pa on je neprekidno ponavljao prvo slovo abecede! Promatrali su ga u čudu različiti stručnjaci, vjerski fanatici, propovjednici; promatrali su kontrast između Hansova patničkog lica i odrješitoga glasa „a“ koji je izvirao iz njegovih skamenjenih otvorenih usta. Zvuk koji su ta usta proizvodila bio je čvrst i postojan, zamalo pa nezemaljski, kao da nije pripadao tom nekom čovjeku zvanom Hans, dok je lice Hansovo bilo bijelo i činilo se kao da su sve nabujale vode svijeta skrivene iza njega i kao da u grču žele prodrijeti van, a ne mogu. Pogled na Hansovo lice štipao je srca ispunjavajući ih tugom, dok ih je aaaaaa koje je Hans proizvodio ipak ispunjavalo strahom. Vjerojatno stoga što im je patničko lice bilo nešto poznato, nešto s čim su se mogli povezati, dok je taj neprekidan zvuk bio nešto dotada neviđeno i zato su ga radije, čak i ne jedino zbog same glasnoće, čepićima za uši odlučili isključiti. Tim je činom istraživanje Hansa napokon moglo započeti. Uskoro su stručnjaci izvadili čepiće iz ušiju te se razbježali na sve strane, dok je manji broj njih ostao proučavati samu prisutnost toga čovjeka. Razbježani stručnjaci prikupljali su materijal o Hansovu životu, dok su oni prisutni proučavali svaki detalj njegova tijela. Nakon nekoliko dana oni razbježani vratili su se s tomovima papira s podacima o svakom djeliću Hansova života. Ništa posebno zanimljivo nisu uspjeli pronaći. Hans je imao dosadan život, netko bi rekao, u kojemu je sve išlo kao po žnorici! Rodio se u dobrostojećoj državi kao dijete dobrostojećih roditelja koje je u propisanom roku završilo ekonomski fakultet i nakon toga je odmah uspjelo naći posao te redovito, svaki dan od 8 do 17 h pohađati stol i računalo u svojem uredu. Iz nekoga nedokučivog razloga, kao što to razlozi koji se tiču takvih pitanja obično jesu, Hans nije imao ni djevojku ni ženu. Neki su njegovi prijatelji čak mislili da je homoseksualac, no stručnjaci zapravo nisu znali na koji bi im način ovakvi nerazjašnjeni podaci mogli pomoći. Stavili su upitnik pokraj rubrike koja se ticala Hansova seksualnog života i odlučili nastaviti s podacima koje su imali, iako im čak ni oni nisu previše pomagali. Hans je bio prosječan čovjek iz dobrostojećeg svijeta koji se preko dana hvatao za čvrst plot svojega posla, a predvečer je iz svoje udobne fotelje obavezno pratio svjetsku i domaću politiku. Rat ondje, izbjeglice ovdje, teroristički napad blizu, uragan tamo, štrajkovi tu… Nakon toga bi rukama oprao suđe te zadovoljan otišao u krevet. Kao što je jedan prijatelj izjavio, Hans izuzev televizora nije posjedovao tehniku jer ga je manualni rad opuštao. Nije imao čak ni mašinu za pranje rublja. Hans je bio smiren tip, izjavili su svi prijatelji i nije im išlo u glavu kako on već dvadeset dana viče aaaaaaaaa, taj čovjek koji nikada u životu nije podignuo glas, a kamoli da bi vikao bez prestanka! Miran čovjek koji je živio za sebe i nikoga nije dirao niti je itko dirao njega. Više-manje to je bilo ono što su pametni psiholozi o tom čovjeku saznali! Brže-bolje su svu papirologiju donijeli u bolnicu gdje je ostatak ekipe proučavao Hansovo tijelo od A do Ž. Ovi su, pak, tutleki čiji su mozgovi živjeli u kutijama čije im debele membrane nisu dozvoljavale da odu u posjet drugim kutijama i da svoju misao povežu s nekim drugim mislima, dakako, otkrili još manje. Njihov je zaključak bio da je s Hansovim tijelom i mozgom sve u redu. Zašto taj čovjek još nije umro i što mu je zapravo, to oni nikako nisu uspijevali saznati, tako da im je ta igra već polagano postajala napornom, jer nisu znali kako je igrati. Svaki čovjek voli igrati igru koju zna igrati i koja mu ide, inače se povlači u neke druge igre! Većina se stručnjaka vratila svojim poslovima, prije toga duboko uzdahnuvši „ah“. Duboki „ah“ čula su dva posljednja preostala entuzijasta koje je problematično i teško Hansovo bivanje onako, baš istinski, uzbuđivalo. Za razliku od ostalih stručnjaka koji su Hansa odlučili proučavati kao objekt i koji su se uskoro naviknuli na njegovo duboko tužno lice a monstruozno, mašinerijsko aaaaaaaaa su začepili čepićima, ova su dvojica bili ljudi s malo više srca i mozga. David je bio molekularni biolog, a Robert filozof koji je, među ostalim, mnogo znao o religiji i lingvistici. Njih dvojica, svaki za sebe, nisu mogli podnijeti uskogrudni pristup ostalih stručnjaka, tako da su samo šutjeli strpljivo čekajući da ovima nemogućnost pronalaska crnog ili bijelog odgovora uskoro dosadi te da napuste sobu. Kad su ovi to napokon učinili s glasnim „ah“ i zalupili vrata za sobom, Robert je poskočio do stropa. David ga je iz drugoga kraja sobe promatrao s nepovjerenjem. „Tko je pak sad ovaj“, mislio je. „Valjda neki luđak. Tko bi posljednji ostao na frontu doli ja i luđak.“

„Zašto skačete, pobogu?“ pomalo osorno upitao je zajapurenog Roberta, a zvuk Hansova aaaaaaaaaa nadjačavao je pitanje. Hans se, pak, i dalje nije ni pomaknuo. Poput skulpture koja viče aaaaa spokojno je sjedio na svojemu mjestu. Davida je to istodobno rastuživalo ali i fasciniralo. No, prema njegovim shvaćanjima, problemi su bili tu da se rješavaju i koliko god tragični bili, bilo je neophodno da istovremeno fasciniraju istraživača jer iz dosade nemaštovitosti ne rađaju se pravi rezultati, već samo djeca! Stoga treba bilo kako riješiti taj problem i gotovo, kad se već sam od sebe pojavio!

„Hej, čovječe, zašto skačete, pobogu?“ upitao je ponovno nakon što nije dobio odgovor, a čelo mu se lagano naboralo.

U tom je trenutku Robert zastao, a lice mu je bilo crveno kao da je cijeli dan proveo na snijegu neke visoke planine. Smireno je pogledao Davida.

„Što vi mislite da sam ja neki luđak koji će skakati do sutra? Ili još bolje, da je Hansova bolest prešla na mene, ha?! Ne, stari moj, dakako da sam mislio stati, no prije toga morao sam svim živcima izraziti veselje što je moj mozak polako počeo odmotavati klupko ovoga slučajaaaaaaaa“, izgovorio je Robert, značajno podignuvši obrve i stopivši svoje aaaaa s Hansovim.

„A da?!“ počeo se inatiti stasom malen David, a okrugla škembica mu je veselo poskakivala. „A da, a da, a što ste vi to, molim vas, uspjeli saznati…? Nisam primijetio da ste provodili testove, nego ste cijelo vrijeme sjedili u kutu i šutjeli!“

„Pih, testovi! Kao da ja vjerujem testovima, a i što mi oni uopće govore i dokazuju? Testovi su ili ‘da’ ili ‘ne’. Ono neizmjerno ostalo teško se može saznati testovima“, prezirno je odgovorio Robert i uzdahnuo. „No, dobro…“, nastavio je malo lakše, „što je tu je. Svatko neka vjeruje u ono što vjeruje, no ja imam pravo na svoje metode.“

„A koje su to?“, i David je malo popustio u napadu.

„Ja jednostavno mislim“, rekao je Robert uzdahnuvši i okrenuvši glavu prema Hansu. David je također utihnuo. Oba muškarca promatrala su Hansovo patničko lice koje kao da je preraslo u prirodni element te su se sva ljudska bića osjećala jednako pri pogledu na nj.

„Dakle… što ste smislili?“ upitao je David oprezno nakon nekoliko minuta tišine.

„Smislio sam aaaaaaaaaaaa! Hajde idemo van odavde popit kavu pa ću vam objasniti!“

„A što drugo uopće postoji u ovome slučaju osim aaaaaaaaaaaa… možda mi i to možete objasniti?!“ našalio se David.

„A što drugo uopće postoji u bilo kojem slučaju…?“ nije se dao Robert.

I tako su na kraju dvojica muškaraca, ruku pod ruku spojena s Hansovom tugom, izašla iz zvučno izolirane sobe. Hans je postojano kao i dotad svojim aaaaaaaaa nastavio ljušturu svojega tijela i ljušturu sobe – činiti živom.

* * *

Kad su sjeli na kavu, Robert ništa novo nije otkrio Davidu, već mu je jedino svrnuo pažnju na ono što su svi oni koji su vidjeli Hansa mogli primijetiti. Da, radilo se o aaaa koje su svi mogli razumjeti, aaaa o prvom dječjem plaču, aaaa o prvom slovu abecede. Trebalo je krenuti otpočetka, smatrao je Robert. Taj čovjek ipak već skoro mjesec dana viče aaaaaaaaaaaaa, viče nešto najuniverzalnije u ljudskome svijetu, a čitav tim stručnjaka ne može dokučiti što mu je… Nije li to na neki način paradoks, to što je čak i prvo slovo abecede za ljude još uvijek potpuna mistika…? S druge, pak, strane, jasno je bilo njemu da baš zato što se radi o „univerzalnom“, možda nikad nitko neće dokučiti Hansovu tajnu… I to doista ne bi bilo bitno, rješenje ne bi bilo neophodno, moglo bi ga se zauvijek prepustiti kontemplaciji, da se nije radilo o bolnima krvi i mesu, o čovjeku. Stoga, obavezno moraju krenuti od krika, od univerzalne boli. Tim će putem, smatrao je Robert, možda doći do rješenja. Uspio je uvjeriti Davida da te jednostavne misli koje su se u njegovu mozgu pojavile u apstraktnim oblicima, podvrgne testovima. Priznao mu je i sam da po pitanju boli kontemplacija nije dovoljna… Želio je pomoći tom čovjeku… i bilo mu je jasno da bez nekoliko testova to neće biti moguće. Trebalo je početi od Hansove glave, jer ona je bila ta u kojoj je sve počelo. Trebalo je pregledati apsolutno svaki njezin detalj, u doslovnom smislu riječi – cjepidlačiti. Testovi koje će David provesti savršeno će demonstrirati značenje toga glagola.

* * *

Dvojica su stručnjaka odlučila još jednom detaljno pročešljati Hansovu glavu. „Uzdaj se u se i u svoje kljuse“, bio je njihov moto. Čemu vjerovati drugima? Primili su se posla i prvo pažljivo pregledali Hansovu glavu iznutra i kad ondje nisu ništa našli, počeli su pregledavati vanjsko područje. Nekoliko dana kasnije ni ondje ništa nisu našli. S Hansom je, pokazivali su testovi, bilo sve u redu, no zašto je onda, pobogu, vikao aaaaaaaa već mjesec dana, pitala su se dvojica sad već prijatelja, u očaju se hvatajući za svoje glave. Trebalo bi im biti drago što je čovjek očigledno zdrav, ali kako kad zapravo – nije. Oni su se jedino, strašno ali istinito, mogli nadati da će pronaći nešto neobično u vezi s Hansom. I da Hans uskoro odjednom nije sasvim posijedio, ne bi čak niti dvojici entuzijasta pala na pamet ta neobična ideja. Posljednja stvar koju nisu provjerili, stvar dovoljno bujna koja im se cijelo vrijeme nalazila pred nosom, stvar puna dlaka, tako da su bogme imali na čemu cjepidlačiti – bila je Hansova kosa! Ovaj je put na ideju došao David dok ga je Robert zadirkivao kako se prije nije toga sjetio!

„Zato što po naravi nisam prokleta cjepidlaka! Čemu pažnju poklanjati svakoj dlaci? To samo psihopati rade!“ kao i uvijek, pomalo teatralan bio je David, no svejedno mu nije dugo trebalo da se baci na posao. On i njegova, također teatralna škembica koja je svojim lelujanjem neprestano svrtala pažnju na sebe, odšetali su se do laboratorija i zatvorili se ondje s različitim sijedim vlasima koje su iščupali iz Hansove glave.

Krenuo je David zajedno sa svojim mladim doktorandima proučavati dlaku po dlaku. Mladi kolege mislili su da je skrenuo s uma pa čemu dlaku po dlaku?! On uopće nije ulazio u rasprave s njima, jer je donekle dijelio njihovo mišljenje, već bi im jednostavno odgovorio da tako daje kredibilitet glagolu „cjepidlačiti“. Na spomen tog argumenta oni su ostajali bez teksta, sve imenice zamirale su u njima u sjeni toga glagola te bi jednostavno nastavljali raditi ono što im je David odredio. U tišini laboratorija svaki je stručnjak u ruci držao po jednu Hansovu sijedu vlas, njihova različita lica promatrala su Hansove naoko potpuno iste vlasi. Kad je napokon svaki od njih prodro u nestašnu liniju koja se nalazila pred njim i kad su svi sjeli za okrugli stol kako bi usporedili rezultate, imali su što vidjeti – DNK svake pojedine vlasi bila je drugačija, nije pripadala istome čovjeku! Hans je na glavi nosio jedan čitav grad od oko dvjesto tisuća stanovnika i taj je broj neprestano rastao jer se Hansova kosa nije prorjeđivala, već je iz dana u dan postajala gušćom! David se zamalo onesvijestio, a bogme ni Robert ovako nešto nije očekivao. Hans je postao jedinstven krik cijele zemaljske kugle. Svi oni čije je probleme nekad promatrao ugodno izvaljen pred ekranom, sad su postali njegov neodvojiv dio. Izrastali su mu iz glave zamijenivši misli koje zbog boli više nije mogao oblikovati! Dva stručnjaka entuzijasta, nakon prvotnog šoka, počela su se veseliti, uhvatila su jedan drugoga za ramena i počela se vrtjeti u krug. No, val veselja nije dugo trajao jer su shvatili da Hans i dalje viče aaaa, a to što oni jesu došli do velikoga otkrića nije im baš previše značilo jer su znali da će se uskoro novi val još obimnije skupine strvinara okupiti oko tog jadnog čovjeka. Nije se više radilo samo o različitim skupinama stručnjaka, već o cijelome svijetu, svima onima koji su potencijalno mogli rasti iz Hansove glave! Hansov se „glas“ proširio nadaleko i naširoko! Različiti ljudi bacili su se na Hansovu glavu, u potpunosti zaboravivši na njegovo bolno lice. Počeli su milovati njegovu kosu ili čupati dlake kao suvenire ili su bili toliko egocentrični da su čak i sad, kad se svijet na Hansovoj glavi prostirao pred njima u neprestano rastućem moru dlaka, ponovno tražili same sebe (tko zna po kakvoj logici budući da su sve dlake naizgled bile iste)! Pojavili su se čak i ljubitelji životinja do kojih je nekako doprla vijest da se na Hansovoj glavi nalazi i pero jednog ubijenog pilića, dlaka majmuna koji je zatvoren u kavezu jednog zoološkog vrta te čak i transgeničan DNK jednog laboratorijskog mišića! Agresivna je skupina životinjoljubitelja fizički napala Hansovu glavu nastojeći uništiti sve dlake koje su pripadale ljudima i da specijalna policija nije intervenirala, razjareni životinjoljubitelji ubili bi jadnoga čovjeka! Nevjerojatno u kakav se kokošinjac pretvorio svijet oko Hansa! Koliko izgubljenih ljudi zbog kojih je Hansov slučaj postajao sve veća i veća turistička atrakcija! Novine su reklamirale njegov slučaj kao: „Univerzum boli na jednoj glavi!“ ili „Požurite! Dodirnite bol svijeta na jednome mjestu!“ ili „Običan muškarac iz zapadnog svijeta postao novi Mesija!“ ili „Umjesto uplakanih skulptura Madone, aaaaaaaaaaaa iz ukočenog Hansovog mesa!“ Sposobni su zarađivali na budalama trpajući ih u avione i prodajući im sijede dlake, a budale su, svaka iz svojega razloga hrlile vidjeti Hansa ili vidjeti sebe ili vidjeti cijeli svijet (ovisno o pojedinom slučaju!). To je bila jedinstvena prilika, a također i jedan od popularnijih slogana – „Na Hansovoj glavi svijet, Hans i vi sami!“ Ljudi više za odmor nisu odlazili na Bali ili na Kubu, već su putovali na Hansovu glavu prešetavajući se prstima po toj malenoj zemaljskoj kugli… Uskoro su se pojavili i politički problemi jer je vlada države u kojoj je živio Hans željela zabraniti posjete Hansu, no druge su države intervenirale tumačeći kako se posjeti Hansu ne mogu zabraniti jer on u sebi nosi DNK čitavoga svijeta te stoga apsolutno svi imaju pravo na njega! Njegova je domovina i dalje pokušala dokazati pomahnitalom svijetu da se radi o pojedincu pod imenom Hans, a ne o mrtvom svijetu svjetskih stanica koje rastu iz njegova tjemena, no ništa nije pomagalo. Druge su se države udružile pozvavši se na različite zakone i Hansova je domovina morala ponovo dozvoliti dolazak raznih turista koji su obilazili njegovu glavu tražeći različitosti među sijedim dlakama! Da, i takvi su problemi nastali – Hansova je glava ponovno dokazivala nadmoć BIJELE rase! Zašto su sve dlake bile bijele, pitali su se mnogi! S jedne je strane Ku-Klux-Klan likovao jer Hansova je glava napokon bila istinski dokaz da je bijela rasa nadmoćna svima drugima, s druge strane, Crkva je pokušavala ublažiti takve izjave logičnom izjavom da Hansova kosa dokazuje da su svi ljudi isti budući da su sve dlake iste boje, s treće strane javili su se neki obojeni koji su pod svaku cijenu željeli pregledati Hansovu kosu i izvući svoju bijelu vlas iz svijeta Hansove glave jer nisu željeli biti ondje zajedno s bijelcima! Sve zajedno, nastao je cirkus nad cirkusima! Robert i David bili su očajni jer su sebe krivili za ovo što se sad događalo Hansu. Svi ti postupci kojima su svjedočili bili su vrlo nelogični i neprimjereni odraslim ljudima, osim izjave Crkve. Ako pod svaku cijenu želiš izvući svoju vlas iz Hansove glave da ne budeš ondje s bijelcima, kako ti onda ne smeta bivanje s njima na istoj zemaljskoj kugli? Ili, zar Ku-Klux-Klan čak nije u stanju shvatiti niti najjednostavniju činjenicu na svijetu, to da je Hans jednostavno posijedio od stresa? Ne shvaćaju li oni da sve rase sijede u bijeloj boji?! Ajajaja, Robert i David hvatali su se za glavu, nemoćni da pomognu Hansu. Taj je čovjek osjećao bol čitavoga svijeta, bio je najtankoćutnije biće na svijetu, a svijet ga je nemilosrdno čerupao. I što je bilo jednako strašno – svijet u svoj svojoj silovitosti nije čerupao samo njega, već i samoga sebe.

Koliko će se puta morati ponoviti nove verzije istih priča?, pitao se Robert. Kako ljudi mogu baš u tolikoj mjeri živjeti izvan drugih lica, izvan svijeta, a samim time i izvan sebe? Gdje se svijet uopće nalazi?

Dok se Robert povlačio u misli, David je u laboratoriju za svaki slučaj proučavao dlake s Hansova lica i tijela. Nije pronašao ništa neobično, sve su ostale vrste dlaka sadržavale Hansov DNK. Dakle, lice koje su gledali bilo je samo njegovo lice, tijelo koje je ukočeno sjedilo na krevetu bilo je samo njegovo tijelo…

A zvuk koji je Hans ispuštao, tako je mislio Robert, bio je zvuk cijeloga svijeta, zvuk boli i zvuk prvoga plača, zvuk ratnih sirena i zvuk brodova koji nose namirnice u daleke zemlje. Bilo je to „a“ koje nije željelo prestati, a koje je predstavljalo udisaj. U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj. Praznini daha oko koje se oblikovalo tijelo…

Ali baš tijelom, tijelom Hansovim, možda ga možemo spasiti… mozgao je David grickajući šibicu zubima. Tijelo je sasvim njegovo i lice je potpuno njegovo i otisak prsta je njegov i neka ga strvinari ostave na miru, prokleti bili!

U tren oka David se stvorio u Ministarstvu vanjskih poslova s novim nalazima i natjerao pomoćnike ministra da pošalju novi dopis u inozemstvo. Nakon nekoliko dana ponovno su dobili odgovor HIA -e (Hans International Agency).

Odgovor je glasio da, prema teorijama svjetskih stručnjaka, Hans i dalje živi zahvaljujući prisutnosti tuđih DNK u svojoj kosi, tako da nikako neće biti moguće izolirati gospodina i zabraniti cijelom svijetu da ga posjećuje. Bez tuđih DNK koje se vjerojatno naizmjenično aktiviraju, gospodin Hans bi odavno bio mrtav. Nažalost, njegov život sad pripada svima. Jedino što bi bilo moguće učiniti, bilo bi odvojiti Hansovu glavu od tijela, no takav bi postupak ponovno zadirao u ljudska prava. Hans se doima potpuno zdravim, tako da takva vrsta eutanazije ne dolazi u obzir, a i pitanje je što bi se u tom slučaju dogodilo sa svijetom na njegovoj glavi. Jesu li vlasi na njegovoj glavi povezane sa životom određenoga ljudskog bića koje trenutno šeće ulicama nekog velegrada ili ne… teško će se ubrzo istražiti, no Hans je stoga opasan i po svjetsku sigurnost. On možda drži živote hiljada ljudi u svojim rukama, ispravak – na svojoj glavi te ga se stoga može smatrati novom vrstom terorista, odnosno bio-oružja. Iz svih navedenih razloga HIA proglašava Hansa (po život opasnom) svjetskom baštinom koju neprestano treba nadzirati. Povrh svega, više se ne može potvrditi da je Hans još uvijek ljudsko biće, budući da mu je tijelo ukočeno, a usta bez prestanka viču aaaaa. HIA ne može u potpunosti zabraniti posjete Hansu. Osobama koje zadovolje uvjete HIE i zatraže posebnu dozvolu za pristup, susret s Hansom bit će omogućen.

Pročitavši to, David nije mogao vjerovati svojim očima! Ton je bio tako hladan kao da se ne radi o ljudskom biću koje osjeća bol čitavog svijeta duboko kroz svoju kožu! Ili možda baš zato, zbog previsoke doze empatije, Hans više nije ljudsko biće…? Unatoč ljutnji koju je osjećao, zapitao se David je li Hans još čovjek ili ga je ta nevjerojatna bol koju je osjećao odvela daleko od ljudskosti, bliže svijetu mašina? Hans više nije bolio samoga sebe, već ga je bolio cijeli svijet, a to je možda malo drugačija bol koju nitko do sada nije iskusio. Slabiji, snažniji, tko zna! Nadalje, pitao se David, koliko dugo Hans uopće može živjeti, kad će mu napokon nestati toga glasa, koji je tko zna kome pripadao?! Glasa boli koji se pretvorio u metal koji reže… Mozgao je i mozgao, dok napokon nije došao do kakvog-takvog, vrlo jednostavnog rješenja. Pa tako je, ostat će bez glasa onda kad ga on i Robert napokon sakriju od svih strvinara! I onih s HIA propusnicom i onih bez nje! Nema se što drugo više učiniti.

* * *

Sljedeći put Robert i David zajedno su posjetili Hansa. On je i dalje, kao i posljednji put sjedio na krevetu i vikao aaaaaaaaaa, kao da doista moli za eutanaziju. Prije dvojice entuzijasta kod Hansa je bila frizerka koja je dobila propusnicu jer je izjavila da želi oblikovati frizuru od Hansove kose kako bi pokazala svijetu da je on cjelovito mjesto koje može funkcionirati jedino u strukturiranim, estetskim sistemima. Samo krutost čini razliku, dok je podatljivost raspuštene kose za mekušce, izjavila je. Kad se napokon dokopala Hansa, škarama je napala njegovu glavu pokušavajući na taj način počiniti masovni genocid, iščupati sve vlasi iz korijena. Ponovno je specijalna policija morala intervenirati pa, iako je Hansova frizura sad bila malo neravna, on je na kraju ostao sačuvan u jednom komadu, a niti smrtnost na svijetu nije porasla, izjavila je HIA. Dvojica entuzijasta uzdahnula su u isto vrijeme razumjevši se u potpunosti i bez riječi.

„Znaš…“, rekao je Robert nadglasavajući se s Hansovim aaaaa: „Znaš li ti zašto sam ja onda bio reagirao na ‘ah’ onih odbjeglih stručnjaka? Zato što Hans, zapazio sam, ne viče ‘ah’ već jedino aaaaa… kao da nešto nedostaje. Zanimljivo, to njihovo ‘ah’ asociralo me i na prvo slovo kabalističke abecede, kabalističkog aleph-beta – slovo Aleph. Aleph se izgovara ‘ah’, a simbolizira zrak, vjetar. ‘Ah’ je prvi plač djeteta nakon rođenja…, riječ koja bijaše u početku. Tri slova, pak, zajedno sriču riječ Aleph – Aleph, Lamed i Peh. Aleph jest dah, Lamed simbolizira glavu, a Peh grlo… Na taj način snaga vjetra ulazi u tvoju glavu, u tvoje grlo, kako bi ti izgovorio Aleph; kako bi prodisao i progovorio… Bez zraka ne možemo govoriti i uskoro umiremo. No, meni se čini da je jedino Hansov slučaj suprotan tom zemaljskom pravilu. On izgovara aaaaa, ali kao da više ne diše na ovoj zemlji, kao da mu nedostaje to slavodobitno ‘h’ kako bi prodisao ili kako bi, tko zna – možda zauvijek ostao bez daha. Nije li to jedini način da mu pomognemo? Posljednja prilika prije nego što ga svijet do kraja raskomada? Ne mogu više slušati aaaaaa bez kraja i konca, bez ikakva smisla za ovaj naš zemaljski svijet.“

„Čini mi se dobra ta tvoja ideja, stari. Ja sam također zaključio da moramo početi ozbiljno djelovati! Ovo je postalo nemoguće – neki ga, poput ove frizerke, dolaze vidjeti iz potpuno fanatičnih uvjerenja, drugi se žale da im izaziva grižnju savjesti podsjećajući ih na njihov lagodan život dok polovica svijeta gladuje. Jesi li vidio to u novinama? Neka žena je izjavila da više ne može voditi normalan život otkad zna da Hans živi u njenom gradu! Zamolila je gradsko poglavarstvo da ga pokuša otpraviti u dijelove svijeta gdje vlada patnja i jad jer tamo bi se Hans bolje uklopio, a ona bi se napokon mogla posvetiti pametnijim stvarima!“ govorio je David vrteći glavom.

„Da, ipak je stvarnost stvarnost, a televizija televizija… No, čovjeku ponekad doista ne ide u glavu koliko su, zapravo, ljudi bešćutni. Čini se tako laganim, kao da nije potrebna velika empatija i inteligencija, kako se ne bi izrekle takve izjave ili poduzele neobične frizerske akcije… ali očito nije tako! Svijet je Idiot!“

„I to na Hansovoj glavi, ha ha!“ umirao je od smijeha David pokazujući na Hansove sijede dlake. Kosa mu je već bila vrlo masna jer ju se nitko normalan, nakon različitih izjava HIA-e, više nije usudio dodirnuti.

„Pogledaj kako je prljav i mastan svijet!“ rekao je Robert šetkajući gore-dolje po ćeliji, čak pomalo veselo gestikulirajući rukama. Njegovo izduženo tijelo pridavalo je profinjenost stiješnjenom prostoru…

„Strašno, da… Dao bog da nestane u svoj svojoj prljavštini… No, reci mi… Jesi li smislio cjelokupan plan pomoći Hansu…? Što si mislio?“ zanimalo je Davida dok se igrao valićima svoje škembice.

„Pa, budući da Hansa ionako više ne smatraju ljudskim bićem i da se ne zna kojoj državi pripada jer je on, jel’ te, pravi kozmopolit…. nisu li to dovoljni razlozi da se tog čovjeka lansira nekamo u kozmos?!“ reče Robert samozatajno.

„Misliš u svemir, ti bigulicu?!“

„Da, mislim u svemir!“

„Aaaaaaaaa!“ dreknuo je David čije je veselo aaaa napokon stvorilo neku vrstu melodije stapajući se s Hansovim mehaničkim zvukom. „Pa, kako ćemo to srediti….?“ upitao je sav zajapuren.

„Imam ja svoje veze, ne brini…“, odgovorio je Robert malo pogladivši nevidljiv brk.

„Ha, ha!“ počeo ga je David tapšati po ramenima. „Pa ti si zakon, stari! I znaš što – nadam se da si u krivu! Nadam se da Hans neće izgovoriti ah, već ha ha ha!“

* * *

I tako je Hans, najkozmopolitskiji čovjek svijeta (kojega su, između ostaloga, stoga prestali nazivati čovjekom) vrlo vjerojatno završio negdje daleko u kozmosu. Bez traga i glasaaaaa njegovo je tijelo nestalo. Najvjerojatnije je završilo na Mjesecu jer je on ipak najbliže tijelo na kojem nema vjetra. Je li Hans Mjesecu donio d(ah) ili ga je Mjesec njemu oduzeo, nikad se neće saznati. Na Zemlji nitko nije primijetio da je jednoga dana otprilike dvjesta tisuća ljudi umrlo u istome dahu, no tko bi ga znao je li to bilo zbog Hansa ili je to slučajnost, pojava koja se ponavlja iz dana u dan? Neki i dalje ništa ne primjećuju, a neki vjeruju u teorije zavjere i traže Hansa po Zemlji. Svjetska sigurnost je u pitanju, jel’ te.