More i zaustavljene priče | Neva Lukić

SMRTNA PRIČA O BESMRTNOSTI

Sjećam se, bio sam još prilično malen, otac mi je pričao o duhovima. Ležao sam u svom malom krevetu, a on me gladio po obrazu, govorio mi riječi pred san. Sjećam se, sjedio je i činio se statičnim i zamišljenim naspram mojih razbacanih, bezbrižnih nožnih prstiju pod pokrivačem. Soba je bila topla, zrak je postao vidljiv, a otac se razvezao o duhovima još toplijim od sobe, duhovima koji nisu bili ledeni, već su se topili od miline. Prisjećao se kako su se držali u zagrljaju, on i moja tad već pokojna majka. Šapnuo mi je na uho… rekao je: „Sine, ti se nikad nećeš bojati duhova jer ćeš znati da su oni ugrijani kao ljeto i da se zauvijek žedni vječno ponavljaju kao ljeto…“, misleći na zagrljaje. I još mi je šapnuo: „Zagrljaji su jedna od rijetkih zajedničkih stvari na svijetu. Pogledaj, vidiš kako je smiješno kad samoga sebe grlim, izgleda kao da sam se zavezao!“, pa je smijući se počeo stezati svoje prste oko svojega vrata, pretvarajući se da ostaje bez zraka. U tom sam trenutku skočio na njega pokušavajući ga spasiti od vlastitih ruku i neko smo se vrijeme škakljali, smijali i tukli, a njegove su me ruke, naravno, zagrlile na kraju, potom se i moje obavile oko njegovih pleća. „Vidiš…“, rekao je ubrzano dišući, „Ove naše isprepletene ruke su duh, jedan veliki duh svih naših predaka. Što misliš? Kamo odlazi sva ta ljubav, nastala među ljudima otkad je svijeta i vijeka? Što misliš da se s njom događa?! U nas ona ulazi, kamo bi drugamo odlazila, već u naše ruke-duhove…“ Ja sam u tom trenutku sigurno zijevnuo, a on je zacijelo rekao, kao i mnogih drugih noći: „Sad vrijeme je za spavanje! Daj da poljubim male, žedne duhove!“ pa mi je izljubio ruke i tako tiho izašao iz sobe da mi se pričinilo kako je prošao kroz zidove. Ja sam pak neko vrijeme u čudu promatrao svoje ruke, razmišljajući jesu li one doista duhovi (ili je duh možda ipak ovaj moj šašavi otac!) i mogu li u tom slučaju razgovarati. Stoga sam uputio riječ objema (jer je otac rekao da su njih dvije jedino zajedno „duh-poluzagrljajac“) i čekao da mi nešto odgovore. Bile su sablasno bijele u toploj tami sobe, kao da se sama Mjesečina reinkarnirala u njihovim dlanovima, našim voljenim precima prepustivši samo cjevasti prostor prstiju… I dok je otac mirno spavao u svojem krevetu, uvjeren da se njegov sin nikad neće bojati duhova, ja sam vlastite ruke pokušavao pokopati pod pokrivač jer su izazivale jezu u ostalim dijelovima mojega tijela! Činilo mi se da su drugačije boje i mirisa od ostatka tijela. Činio sam sve da iz podzemnoga svijeta pokrivača ne pobjegnu van, u svijet živih! U toj neobičnoj igri doista su protekla čitava tri sata prije no što sam utonuo u san. Ujutro su mi se, hvala Bogu, ponovno činile toplima i pitomima, poput mlijeka koje mi je otac donio u krevet…

„Otac na mojem krevetu“ prva je slika koju pamtim i već je u njoj opsjednut smrću. To je jedno od rijetkih sjećanja na oca, urezano u moje pamćenje u obliku slike, jer će ga opsjednutost smrću odvesti daleko od slika. U narednim godinama neću imati prilike za smirene, statične slike sjećanja (osim mase njegovih fotografija koje ću baš zato opsjednuto proizvoditi fotografskim aparatom), jer će otac otkriti vrlo jednostavnu, čarobnu formulu besmrtnosti. Ne iz sebičnih razloga, nego zato da me ne ostavi sama! Jer na svijetu nisam imao ni bake ni djedove niti ujne niti stričeve, već jedino toga šašavog oca, ipak dovoljno normalnog da od svijeta, koliko može, sakrije svoje, kako bi ih svijet nazvao – mušice! Zato je uredio život tako da ima što manje prijatelja (čitaj: neprijatelja koji bi ga mogli špijunirati!) i da se što češće, skriven od svijeta, nalazi sam unutar četiri zida. Meni je zabranio da doma dovodim prijatelje i uopće da imam prijatelje, jer što je više ljudi oko nas, postoji veća opasnost da oca zauvijek odvedu od mene! Tako je i sin s vremenom postao čudak sličan ocu. Srasli smo u neobičan odnos, primjeren možda fetusima i maternicama, a ne pupčanom vrpcom oduvijek odvojenim očevima i sinovima. Negdje u primozgu sve mi je to vrlo brzo postalo jasno i tako je ostalo do dana današnjega… Oh, koliko sam puta zazivao svoju majku koju nikad nisam upoznao, uvjeren kako bi sve bilo drugačije da je poživjela! Nikakvu besmrtnost tad ne bismo trebali.

Sve je počelo kad sam imao devet godina. Tri godine nakon priče o duhovima, otac me svečano posjeo i objavio kako je otkrio formulu besmrtnosti, odnosno kako je samo odlučio primijeniti ono što su mnogi drugi već spoznali. Rekao je da još od majčine smrti intenzivno traži rješenje, jer ne želi da ja ikad ostanem sam na svijetu. Naš život će se odsad promijeniti i tome ćemo se morati prilagoditi. Jednoga dana i ja ću, ako poželim, na sebi moći primijeniti formulu besmrtnosti, no sad sam još premalen. Rekao mi je da pokušam upiti svaku crtu njegova lica jer ga baš i neću više moći ovako jasno vidjeti. Ovo je zadnji put da ga vidim u „stajaćem stanju“, ovako statično-neuravnotežena, odlučno je grmio, a ja sam upijao tu opipljivu sliku pred sobom kao da vidim duha ili kao da mi je otac upravo objavio da odlazi na drugi svijet. Strahovito sam se prepao, takav strah gotovo da nikad nisam osjetio u kasnijem životu! Otrčao sam tati u naručje, a on me čvrsto zagrlio. Unutar zagrljaja upitao sam ga nisu li duhovi-zagrljaji uvijek statični i što će sada biti s njima… Rekao mi je da se ništa ne brinem, da će sve biti u redu jer on nikamo ne odlazi. Nas ćemo dvojica još dugo, dugo biti zajedno, no za velike je stvari u životu, pa čak i za male, uvijek potrebna velika žrtva. Uplakan i ustrašen zaspao sam u njegovu zagrljaju, a ujutro kad sam se probudio, više nije bio pokraj mene. Otišao sam u kuhinju i ondje ga našao kako ubrzano cupkajući, gotovo skačući s noge na nogu, uzima čvarke s tanjura. U prvom sam trenutku bio sretan što mi je tata takva fora pa sam smijući se kao blesava, zaigrana životinjica, u ludom veselju počeo cupkati s njim.

„To ti je to, mali. Čitava filozofija (be)smrtnosti skrivena u samome gibanju. Moram se vječno što brže kretati, strujati kao slap, vrtjeti se kao Zemlja kako bih postojao vječno. Vrlo je jednostavno, ali to još nitko nikad nije pokušao, barem koliko ja znam… Pretpostavljam da nisu bili dovoljno hrabri, uvjereni da će uništiti kosti, kolabirati ili što ja znam… Također, prije izuma kotača nije ni bilo moguće, jer i ljudsko biće koje se neprestano kreće mora spavati, zar ne? Znam da ćeš sad reći da se i Zemlja neprestano kreće pa nitko od nas svejedno nije besmrtan, no njeno kretanje je toliko brzo da ga ne osjećamo. Moja teorija je da neprestano moram osjećati kretanje kako bih ostvario besmrtnost! Stoga ću odsad morati spavati u noćnim vlakovima, tako da ćeš noću biti sam kod kuće, no mi ne vjerujemo u ledene duhove pa nam to neće biti problem, zar ne?“ govorio mi je primajući me za ruku i vukući u visinu, gore prema stropu i potom nebu. Ja sam prihvatio te njegove rečenice, iako ništa nisam razumio pa čak ni ono što će me u školi uskoro učiti o gibanju. Kao što su se drugi naviknuli na očeve koji nose odijela, aktovke i kravate, ja sam se u tren oka priviknuo na činjenicu da imam oca koji se vječito nalazi u pokretu kako bi dosegnuo vječnost (i dalje malo skeptičan prema uspješnosti svoje misije, jer nije bio siguran je li s kretnjom krenuo na vrijeme, smatrajući da je idealna godina za početak nezaustavljanja – dvadeset i peta, godina do koje se raste, odnosno do koje se tijelo kreće u visinu). Kad čovjek razmisli i nije neka velika razlika između tih nepodudarnih vrsta… Moj je otac mene također umio prehraniti, jedino što je sad sav posao bio preselio kući da ljudi ne vide kako se neprestano kreće i da ga ne strpaju u ludnicu pod dijagnozom „vječne kretnje“, a on, kako je lud, sigurno bi im odgovorio (rečenicom koju je meni svakodnevno ponavljao) da se i Zemlja neprestano kreće i da smo svi mi u tom slučaju rezultat njenoga ludila i da nas bez (toga) ludila ne bi ni bilo! He, he, znao sam zamišljati tu situaciju i koliko god mi je s vremenom taj moj otac luđak sve više dizao živce, uvijek sam iznova uživao u toj pomisli. Kao da me držala da ne skrenem s putanje normalnosti! I tako smo se mi, a osobito otac, s vremenom ustalili u tom vječno nametnutom pokretu. U vrtlogu u koji smo upali više nije bilo nijansi ni razlika, sve je bilo jedan veliki, monotoni TIK-TAK, iako vrijeme, ako ćemo se držati teorije mojega oca, za njega nije teklo. Njegovo je fizičko stanje, naime, postalo više „tekuće“ nego „stajaće“. Neprestanim kretanjem, jednakim tečenju slapa, svoj je kruti vanjski oklop, i sav onaj postotak njegova tijela koji nije voda, uvjerio kako su i oni jedna od njenih molekula, odnosno da je on stopostotna voda – čisto, prozirno vrijeme. A vrijeme je, iako vječito vibrira i struji, kruto i neosjetljivo na bilo što, pa je s vremenom njemu sličan postao i moj otac. Jer, svi oni tragovi koje vrijeme cijeli život ostavlja na nama, sve one bore na našim licima, samo su ogrebotine prstiju vremena kojima nas ono nikad ne uspijeva uhvatiti jer mu se uvijek, skliski kao ribe, izmigoljimo iz prstiju, osjetljivi na sve ono na što ono nije. Često mi se čini da smo mi proizvodi tog njegovog strujanja, te njegove prekrasne vibracije s kojom ta dominantna melodija praznog neba i nema neke veze.

U prvim godinama tatina gibanja još sam uvijek, barem u malim dozama, mogao razgovarati s njim, iako je i tad već bio duh onoga čovjeka s kreveta mojega djetinjstva koji mi priča o duhovima.

Na početku potrage za vječnošću čak je i pokazivao želju za razgovorom, no ja sam bio taj koji bi vrlo često već nakon prve rečenice postao razdražljiv jer više nisam imao živaca za razgovor obgrljen vječnim ne stajanjem. Nije li dovoljno kretati se riječima?! Zato sam ga, kad bih bio iznimno dobre volje, pokušavao izvući van u šetnju, jer je to bio jedini način da se osjećam kao da razgovaram s običnim čovjekom. Kod kuće je bilo nemoguće razgovarati s njim, osobito stoga jer on nije bio postojana Zemlja koja bi prakticirala samo jednu vrstu vrtnje, već je bio običan čovjek, očito nedorastao vječnoj kretnji te je neprestano mijenjao način svojega izričaja! Koliko je to tek bilo nepodnošljivo! Malo je skakao, malo cupkao na jednoj nozi, malo na drugoj, malo se poput psa vrtio u krug, malo se (za kontemplaciju) vrtio oko svoje osi! Ah, koliko sam ga puta pokušavao uvjeriti da stane, iznoseći mu primjer Zemlje koja se kreće, a za nas ipak stoji, što on nikada neće uspjeti postići jer je čovjek, mali, glupi čovjek! Uvjeravao sam ga da se Zemlja nijemo muči kako bismo mi mogli u miru živjeti na njoj, ponekad stati, ponekad se kretati i za razliku od nje – razgovarati! Ova njegova ideja u potpunosti remeti prirodni ciklus! Uskoro se čak i ponešto uvrijedio na mene, uz veseli komentar da i besmrtnost remeti prirodni ciklus te da mu moji anti-argumenti samo idu na vrtnju! Bili su to posljednji izdisaji naše komunikacije jer je otac s vremenom prešao u drugo stanje. Konačno sam i ja odustao od ljutnje pokušavajući ga uvjeriti da se kreće rukama i glavom, a da noge malo oslobodi, da ne bude takav rob samozadanih pravila! No, ni da čuje. Doista me više nije čuo. Samo se kretao i hranio, kretao i hranio, kretao i hranio… moj otac, nova, neobična vrsta organizma… Jednom sam ga čak oborio na tlo, stišćući ga čvrsto u zagrljaj, no kad sam ga pustio, on je bez riječi ustao i vratio se u pokret. Više nije trebao ni pomoć noćnih vlakova jer stanje transa nije zahtijevalo san. Stoga sam odustao od nasilnih, fizičkih mjera i počeo ga mahnito fotografirati kako bih ga zaustavio. Paradoksalno, činilo mi se da mu fotografije vraćaju mir, život i dušu. Dok sam ih promatrao, u meni nisu budile nostalgiju za prošlim vremenima, kao u drugim ljudima niti su prizivale prošle, sad nestvarne trenutke. Ne, u meni su budile osjećaj stvarnosti i vjere u budućnost. Vjere da stvarnost može biti onakva kakva je na fotografiji. Nevjerojatno, no moj otac je za mene jedino na fotografijama bio stvaran. Mogao sam u miru razgovarati s njim. Mogao sam ga promatrati u miru. Mogao sam strahovati za njega. Bio je kao svi ostali očevi… Od njegove vječne kretnje već se i meni vrtjelo u glavi, polako počeo sam i ja vjerovati da on nikad neće umrijeti. Moj me fotoaparat vraćao u stvarnost, a i bio je jedini s kojim sam mogao podijeliti istinu. Ljudskim bićima, u početku đacima iz škole, potom kolegama s posla, nisam mogao reći kako moj otac po čitave dane, već godinama cupka i kako se zajedno s pijancima i pijanim studentima donedavno noću valjao po autobusima i vlakovima. Ne mogu reći kolegama: „Znate, to je jedna od onih protuha koju znate s noćne ceste“. Ne zato jer mi je neugodno, nego zato što znam da još postoji šansa da je stari ipak u pravu! I dan danas gotovo da vjerujem u to. Tko sam ja da remetim njegovo životno djelo ili možda najveće otkriće na svijetu? Samo njegov sin, koji niti će postati vječan niti će imati život. Sin, koji će imati samo ludoga oca u životu ili možda oca genijalca? Činjenica jest da stari sad ima već devedeset godina i da je u iznimno dobroj formi, boljoj formi od mene, jer se i dalje neprestano kreće, a koji starčić od devedeset to može? Lice mu također ima minimalno bora, ponekad mi se čini da se bore kao na površini vode pojave pa nestanu, što sve zajedno potvrđuje teoriju da je stari postao čisto, prozirno vrijeme. Tijelo mu je i dalje ovdje, iako je toliko tanašno, da se jedva vidi dok se kreće. Već godinama uopće ne govori, jezik je davno zaboravio, a kad bi pokušao govoriti, taj bi govor vjerojatno zvučao nerazumljivo, ubrzano kao kad na video-rekorderu pritisneš forward dok film teče… Neobično, od trenutka kad je moj otac zbog mene odlučio postati besmrtnim, svakim glasom koji je ispustio, svakom kretnjom koju je učinio, svakim kilometrom koji je na sve načine i u svim smjerovima napravio, nalazio se sve dalje od mene. Ne strahujući da ću izgubiti oca, ja sam ga prvi od svih izgubio. I kad su mnogi moji prijatelji izgubili očeve ili majke, zavidio sam im – želio sam da stari napokon zauvijek stane kako bih ga napokon mogao osjetiti, kako bih ga s njegovim potpunim nestankom s ove Zemlje u isto vrijeme izgubio i dobio… Tad bih se ja napokon rodio, mali sin velikog oca. Ovako ga nikad nisam imao, niti sam zbog njega (barem zasad) ikoga drugoga istinski imao. Jedini čovjek s kojim sam bio blizak postao je duh koji živi na razmeđi između života i smrti i nikad se neće opredijeliti ni za što od navedenog. Samo će nastaviti cupkati! I sad, dok ja ovo pišem, taj luđak cupka, cupka, cupka, cupka unedogled…! I ovaj tekst će nestati i ja ću uskoro nestati i smak Zemlje će nastati, a taj stari luđak negdje će u svemiru, izrezan iz svega postojanja, i dalje cupkati i možda će se iz njega izroditi neki novi svijet. Mislim da je to moguće, no nikad to neću saznati jer će me u tom slučaju stari nadživjeti i nadživjet će sve, jer nadam se da drugi neće biti toliko ludi da se u ime ljubavi odreknu života i zagrljaja. Postanu drugačija vrsta duhova od onih u koje su vjerovali… S druge strane, možda će ipak i stari vrag, baš kao i sama Zemlja, naposljetku nestati, jer u početku bijaše riječ, a sama riječ „nestajanje“ sastoji se od „ne stajanja“, tako da je ona možda ipak dokaz neminovnog kraja – apsolutno svih i svega.