More i zaustavljene priče | Neva Lukić

GENEZA

Jednom davno postojalo je amorfno biće koje je sama sebe toliko poticalo da je na kraju, koji se može nazvati i početkom, doista i poteklo. Prvih godina bivalo je statično unutar gustoga tkanja kamena jer nije bilo nikoga da ga na nešto potakne. Samo je postojalo, sveobuhvatno, bez udova koji bi ga nekamo povukli. No, bilo kako bilo, ako je doista tako bilo, već i tad, u najranijim vremenima pokazala se istinitom indicija kako dva potpuno različita puta često rezultiraju istom radnjom. Sve dođe na isto pa je i to biće došlo na isto: nije ga imao tko taknuti te je nakon nekoga vremena ono odlučilo potaknuti samoga sebe, samo da poteče u nekom smjeru kako bi napokon od nekud poteklo. Cjelovito i jedinstveno malo se s obje strane izduljilo, i poput jednoga jedinstvenog uda krenulo. Taj praiskonski stvor bio je snažan i samostalan, a njegova ambicija za tečenjem postojanija od vrtnje same zemaljske kugle. Još prije pojave Mojsijevih Deset zapovijedi i pojave epitafa, ovo je biće bilo zapisano u kamenu i da mu to nije dosadilo, tko zna kako bi se povijest razvijala. Možda bi sve ostalo na toj biće-riječi koja se zbog inercije tvrde tvari u koju je bila utisnuta nikada ne bi ostvarila na ničijim usnama. Početni razvojni stupanj toga stvorenja, kako se može pročitati u knjigama, bio je neobičan – neki znanstvenici tvrde da se sastojalo od spoja riječi i genetskog materijala neizmjerno sličnog čovjekovu, a cijeli taj dah i materija bili su uglavljeni duboko u hridi.

U trenutku bijega biće je metamorfiralo u tok. Moralo je poteći kako bi moglo potjeći, a naposljetku nešto i steći. Iz želje za tečenjem, a ono još od najranijih vremena podrazumijeva bijeg ili odlazak, nastao je fluks koji je poželio od samoga sebe uteći jer ga više nije zadovoljavalo stalno biti sa samim sobom ovdje i nikada ni s kim drugim negdje drugdje. Neki znanstvenici tvrde da je to novo, naprednije biće bilo duguljasta voda s nekom vrstom živčanoga sustava gdje je tekućina predstavljala veliko tijelo na kojemu su plutali živci. Koliko je ta prva voda bila čista, mi koji imamo utrobe pune plinova i nečistih tvari, danas ne možemo ni zamisliti (možda je čak i mirisala ta voda, mirisala na oleandre, kažu ovi znanstvenici). Drugi tvrde da je biće izašlo iz kamena u obliku mesnatoga crva koji se vrlo elegantno kretao, tijelom mekim poput sipine kosti, a treći, pak, da je bilo svojevrstan hibrid svega spomenutoga – riječi, vode i crva, a od toga je najveći postotak otpadao na kisik i vodik.

Biće je počelo kapati po kamenu iz kojega je nastalo, a koji se tada možda Zemljom nazivao, prvo plaho, a potom sve snažnije, išlo je sve dalje i dalje od samoga sebe… I kad god bi se okrenulo da vidi je li se napustilo, vidjelo bi da je rep još tu, sve veći i veći, jer cijelo to biće je i bilo veliki crv, odnosno, rep. Nikako nije moglo prekinuti svoj tijek i početi ispočetka! Uskoro je postalo ljuto na čitav postojeći svijet, odnosno na sebe sama te je počelo orkanski vijugati svojim sve većim i većim tijelom. Ono što filmski junaci čine automobilima u akcijskim filmovima bježeći od nekoga, to je to biće radilo sa samim sobom. Spirale, osmice, elipse, krugove i polukrugove čije su se putanje međusobno sudarale izvodilo je biće svojim sve bujnijim i bujnijim tijelom. Njegov tlocrt koji je sada bio veći i od same Zemlje bio je apsolutno zamršen i nečitljiv. Sve vrste neobičnih čvorova i slijepih ulica nalazile su se unutar toga tijela. Uskoro se biće umorilo od kontinuiranog izbijanja na nova mjesta te je odlučilo na svoj način malo stati (u njegovom slučaju to je značilo prestati biti u toku te pustiti stvari da idu svojim tijekom). Shvatilo je da mu je struktura tako kompliciranoga nacrta da većinu svojih dijelova, razbacanih po naprosto neobujmljivoj (ne)površini prostora, nikada više neće vidjeti ni uspjeti pronaći. Izgubilo je samoga sebe po cijelome svijetu, a cijeli je svijet ionako predstavljao njega sama… U tom trenutku nastao je prvi labirint, velikim dijelom sastavljen od vode. Biće, koje nikako nije moglo sagledati sama sebe sastojalo se od isprepletenih meandara, zapetljanih žniranaca i zlatnih lančića! I ponovno je shvatilo da sve dođe na isto – stvaralo je svijet dok je teklo a kao da ništa nije steklo. Sad je imalo još manje, a u najboljem slučaju jednako kao na samome početku, kad je samo postojalo kao biće-riječ. Čitav teret već izgubljenih a nikad istinski stvorenih sjećanja svalio mu se na protočna leđa te se biću učinilo kako mu je voda ustajala iako teče. U tom trenutku došlo je vrijeme za novu metamorfozu. Biće je shvatilo da ono ima izvor (korijen) iako teče i to mu se učinilo kontradikcijom. Bit će slobodno kad izgubi izvor, kad postane čista, slobodna voda, rijeka bez oslonca! Svu je snagu uložilo u potpuno istjecanje iz kamena, čvrsto odlučivši da će napokon sasvim napustiti svoje porijeklo. U tom trenutku voda je postala crvenkasta i dobila je tanki oklop od mesa. Taj labirint je, tvrde znanstvenici koji zastupaju vječno uzmičuću Teoriju bijega, napokon dobio ime pod kakvim ga danas poznajemo – čovjek.