More i zaustavljene priče | Neva Lukić

PRIČA U KOJOJ NEMA KRVI

Pripremila sam pribor unaprijed, kao nekad kad smo još pisali zadaće.

Ono što sam namjeravala preoblikovati bilo je kompaktno poput švicarskog noža, a pravi švicarski zamijenjen je običnim kuhinjskim nožem, oštrom perajom morskoga psa.

Kao da namjeravam uživati u opuštenosti koju mi omogućuje vlastiti prostor, ispružila sam noge na stol. Stopala su se tresla lijevo-desno u brzom ritmu. Zujeće, neumorne muhe.

Odluka je sazrela u zbilju. Uspavat ću ih!

Meko kao da režem krišku kruha, otpilila sam lijevo, a potom desno stopalo.

Jednako sam ih pažljivo rezala, kao što bih se trudila da ih ne porežem.

Odlučna da se prebacim u sjedeći položaj, pomaknula sam noge (sada srodnije štapovima) sa stola. Na nj položila sam dlan, raskrilivši prste kao da namjeravam lakirati nokte.

I cap!

Putuj kažiprste, pametni prste! Što ćeš mi? Većinu vremena ionako te odašiljem od sebe, nešto tobom stalno objašnjavajući.

Nakon uspješno obavljena posla pogled mi se zaustavio na palcu, prstu tako primamljivu za smaknuće…

„Samo još njega…“, pomislila sam kao da si želim priuštiti kockicu čokolade više.

Hladnokrvno, odrubila sam mu zategnutu glavu i naborano tijelo, zadovoljna što je dodirivanje tipkovnice mobitela prošlost. Evo mu sad njegova vječita optimizma!

Nakon što sam se elegantno riješila te dvojice, odlučila sam smaknuti i ostale.

„Ili sve ili ništa“, pomislila sam. „Držim palčeve!“ ironično promrmljala sam.

Cap, priključi se i srednjak gozbi od prstaca. Cigarete sada daleka su prošlost.

Ovaj se prst nalazio u sredini tako da se nikad nije dobio priliku osamostaliti, razviti osobnost. Zbijen sa svih strana osjećao je vječit pritisak. Doista srednja žalost, kakva zlatna sredina…!

Stižem i do prstenjaka.

Što da činim s njim? Ionako mu je glavni cilj života obilježiti se.

Cap, bolje mu je na ovakav način izgubiti glavu.

Stigavši do posljednjega „malog prsta“, kojemu ime nije „malprst“, promatram ga pozorno. Drag mi je, sitniš neodoljivi! Nikada mi nije bio previše potreban i zato sam uz njega posebno vezana.

Iz čistog larpurlartizma ostavljam ga na životu!

Sada napokon mogu malo odahnuti.

Zamalo svi udovi smireni su poput zubi, tih nepomičnih kostiju što cijeli život šute u ustima, nikada ne kvrckajući poput ostalih kalcijevih tvorevina. Možda im zato toliko rade živci! Nije lako biti smiren čekajući da jednoga dana samo „plomp“ ispadneš, kao kamenčić u vodu. Zubi, čvrsta tvorevina na čovjeku koja ispada van primjetljivo.

To me uzrujava, baš mi ide na živce! Fućkaš kosu, nokte, dlake.

To je bez veze.

Ustajem od stola na svojim štulama i odlazim u kupaonicu.

Doista nisam raspoložena čekati da mi jednoga dana zubi počnu ispadati. Nestrpljiva sam. Najbolje da to odmah riješim!

Počinjem čupkati svoje zube kao travke. Nevjerojatno kako idu lagano…

Usta se pretvaraju u bezazlenu, meku rupu poput vagine. Sve više i više ubojitih klinova gomila se na polici. Hrana postaje prošlost, osim što mogu lizati sladoled. Mogu se i ljubiti jer jezik odlučila sam poštedjeti. On je stopljen i s mesom i s riječima. Prianja mi uz unutrašnjost kao mala crna haljina uz tijelo Marilyn Monroe.

Na vlastitim štapovima vraćam se za stol.

Što da učinim s rukom koja me je vjerno pratila u misiji?

Promatram je sa žaljenjem. Najradije bih je sačuvala jer je napokon bila uljudna prema meni… ali ne mogu. Dogovor je dogovor. Ili sve ili ništa!

Uostalom, ta ruka vrlo često čini ono što joj se ne čini.

Ne može.

Promatram svijeću koju sam proračunato ostavila gorjeti na stolu.

Primičem joj izdužene, ženske prste i vatra ih počinje oblizivati.

Guta linije života i srca, ali još uvijek sam ovdje.

Nokti se polagano pretvaraju u spaljene papire.

Uskoro uranjam batrljke u zdjelu s vodom.

Jer ručni zglob je granica do koje sam odlučila postati zrak.

U prostoriji osjeća se miris zagorjetine, pomiješan s mirisom cvijeća što dopire izvana.

Odlažem noge na stol i namjeravam uživati u opuštenosti koju mi dopušta vlastiti prostor.

Osjećam se poput drveta kojemu jedino je kosa divlja.

Uz mene su oči, uši, nos, vagina… organi kojima primam a da ništa ne činim. Samo otvorim kapke i slika je tu. Daje mi se, poda mnom podastire prozor i nebo kroz njega.

Hranim se zvukovima parka, a uši ne moraju trčati krug oko kuće ni žvakati note.

Ovi organi čeznu jedino za snovima i to kad postanu vrlo, vrlo teški.

Napokon sam izokrenuta na unutra.

Ovako drvena, počinjem teći.

Telefon, moj dodatni, produljeni ud zvoni u daljini. Ma, evo mu na figu frišku!