More i zaustavljene priče | Neva Lukić

UNUTARNJI SVIJET

U ustima prvim, u nepreglednim Adamovim ustima, dogodilo se nešto što je promijenilo daljnji tijek rajskih događanja. Zamislimo tu pozornicu na kojoj se sve zbivalo, kao što i danas svijet biva u našim usnim šupljinama…

Pozornica, vlažna i strma spilja, počinje mekim srcolikim usnama, a u daljini završava malenim otvorom što klizi u nepoznato, usred kojega strši resica – „trrrrnng!“ Usta su ponekad, najčešće kad Adam govori, otvorena, a kad misli i sanja, zatvorena. Odmah pri ulazu u spilju strši bedem zubi, s donje i gornje strane čeljusti… Preostaje samo meso kojim je jama sa svih strana obložena i različiti likovi što se šeću crvenim tepihom jezika… Naročito dok Adam spava, oni se počinju izražavati…

„Mi smo međa, neoborivi bedem ove tvrđave…!“ započnu zubi svoju litaniju. „Kad bi u rajskome vrtu postojali ratovi, mi bismo se prvi u ime usne šupljine u ponor vanjskoga svijeta strmoglavili! Mi granica smo na kojoj bi se misao preobukla u odoru riječi vičući glasno: ‘U boj!’, a ovako samo Evi cijele dane na uho šapće ‘Volim te, volim te’, kao da u rajskome vrtu ne postoji ništa drugo o čemu se može šaputati… Kao da su jedino rajčice predodređene za našim oštrim kopljem mljevenje! Zar mi služimo samo za prehranjivanje!?

Oh, kako zavidimo prstima, tim prokletim Adamovim prstima koje ponekad kroz usne ugledamo kako oblikuju, za razliku od nas ispunjaju prazninu, kaosom stvaraju red! Prsti, naš suprotni pol, kako bismo voljeli biti prsti, zamijeniti se za mjesto s prstima! Prsti u ustima, zubi na rukama!“ složno ispjeva zbor očnjaka, kutnjaka i sjekutića u bijelim haljinama.

U tom trenu na meki tepih jezika doskoči veselo, golo biće kojemu je lijevi dio tijela crvene, a desni crne boje. Lice bića zamagljeno je, kao da je preko njega prevučeno mrazom ushuktalo staklo.

„Ho, ho, Zubi! Opet filozofirate, jel’ te! Dok Adam spava, ostvarujete svoju individualnost u punome svjetlu!” reče biće i pritom sklizne vrhovima svih zubi, kao da se spušta rubom jedinstvenoga zida.

„Ah, gospođica Misao-Riječ probudila se iz zimskoga sna… Nego, reci, zašto uvijek moraš izazivati, nije li možda razlog tomu tvoja bipolarnost? Ovisnost o svima nama, jeziku i zubima, tako da se jedino dok Adam spava možeš u potpunosti ostvariti… Biti Misao-Riječ… Dok je Adam budan ili si Misao ili Riječ, a mi smo stroj koji te vječno preobražava. Jedino što ti je zajedničko u oba spomenuta slučaja jest to da si nevidljiva.“

„Miju…“, drhtavo cikne biće i sakrije se iza jednog kutnjaka.

„Što je sad, problemi s identitetom, ha?“ zagrmiše zubi. „Onda već jednom nauči staviti jezik za zube! Previše si blebetava kad stekneš slobodu. Kad se Adam probudi izbacit ćemo te van uz pomoć jezika, pa postani riječ upućena Evi, ili možda želiš ostati tek nježna misao o Evi!?“

„Stresno mi je neprestano unutra-van, unutra-van! Stalno preobražaji, ovo sad jest moje istinsko ja! Možda je nedefinirano i ne zna što bi sa sobom, ali to sam ja. Sve bih dala da me se malo pusti na miru!“ počinje toptati stopalima. „Ne mogu neprestano misliti o drugim bićima i stvarima. Malo bih mislila na sebe… Eva? Kakve veze ja imam s njom!?“ biće počne plakati, a onaj veo magle što nosi preko lica ispuni se vodom, postane malo jezero što kapa suzama.

„Draga…“, ponovno zagrme zubi. „Kakve mi, pak, veze imamo s Evom!? A neprestano joj moramo grickati vrat ili ušnu resicu! Kao zadnji papci tako daleko od ruku! Ponekad nam dođe da iskoristimo svu svoju snagu i slasno joj pregrizemo grkljan! U zadnji tren nekako se suzdržimo i nastavimo grickati kao da smo mliječni zubići… Nama u ovome raju nije dozvoljeno niti da svijet stvaramo niti da život oduzimamo. Oduzet nam je sav izričaj, kako ovo može biti raj!?“ zavrtjeli bi zubi glavama da su ih imali. „Adam zaboravlja da smo mi i ti bogat unutarnji svijet i ne bi nas se trebalo ovako okrutno instrumentalizirati…“

„Nemojte okrutno govoriti! Vaše se misli kose s mojim misli-riječima i s Adamovim mislima, riječima i djelima. Kad bih imala takvih moći, oduzela bih vam moć misli!“ krikne Misao-riječ sakrivši se u maleni prolaz između jedinice i dvojke te nastavi plakati.

„Svatko od nas ima svoju prirodu, Misao-riječ, koja bi u idealnom svijetu raja morala moći doći do izražaja… No, čini se da je raj moguć jedino ako ga čine beskičmenjaci“, pomirljivo i bez energije izreknu zubi.

Misao-riječ se malo pokoleba i ponovno izađe na meku površinu uspavana jezika-tepiha.

„Ali, ubijanje, to se u raju ne smije!“ izgovori pomalo u nedoumici ali odmah zatim povede razgovor u drugome smjeru kako bi navrnula vodu na svoj mlin.

„Dakle, bit ćete milostivi i nećete me izbaciti van kad se Adam probudi? Treba mi nekoliko dana odmora… Da dublje istražim tko sam istinski ja…“, sad već umiljatim, ciktavim tonom biće obrati se gromoglasnoj poroti zuba, a kapljice njegova lica-maglice sasvim presuše.

„Misao-riječ, iako se neprestano keckamo, imamo više zajedničkoga no što mislimo. Možda su nam čak i ciljevi zajednički…“, basom odgovori umnjak u ime cijelog zubnog zbora. „Ti ne znaš tko si jer se nemaš vremena razviti, uvijek te netko ili nešto prekine… Mi, zubi, znamo tko smo, no budući da je ovaj unutarnji svijet krivo postavljen, uvjereni smo da zaslužujemo mnogo više no što dobivamo! Umjesto da nas štuju kao svete idole što balansiraju na tajnovitim granicama svjetova, oni nas koriste za grizenje i žvakanje! Nas, što prevučeni glazurom sjajimo od važnosti, pretvaraju u obične radnike!“ uz pomoć zubnoga mesa nabubre zubi kako bi djelovali većima i snažnijima.

Misao-riječ u strahu ustukne i na trenutak ostane bez teksta.

„Ali, ali, ali, ali, ali, ali, ali…“, počne mucati. „Zzzzzzzzzznam koliko ste važni, zzzzzzzzzzzzznam da ste č č č č č č čarobna granica mmmmmmojega svakodnevnoga, bolnoga preobražaja. Jedina njome prolazim vašim zubljama neoskvrnuta i nesamljevena… Tek me nježnim dodirima preobražavate u suglasnike, u T, D, S, Z, C… Mene, izgovorenu riječ, mene neku drugu, neku vanjsku, vi stvarate…“

„Zar nas sada pokušavaš utješiti?“ neumoljivo zagrme zubi. „Ne znaš li da si neuhvatljiva i samim time bezvrijedna!?“ zagrme još snažnije. „Ti lomiš se u prah u trenutku svojega preobražaja. Netom što prođeš kroz nas i usne… Vječan si zrak, praznina i ništica. Jednostavno nisi važna… Tebi se ni grkljan ne može pregristi…“

Na te riječi Misao-riječ ponovno počne gorko plakati te joj maleno jezerce presahne. Iza njega na trenutak se ukaza lice; mala, zgužvana, tanka krpa nad koju se odmah, brže bolje nadvije oblačić magle.

„Hajde Misao-Riječ, prestani s kerefekama. Ovo je već peti put da plačeš! Nisi malo dijete… Postojiš već dugo vremena…“, glasom koji kao da je izgubio nadu obrate joj se zubi. „Umjesto da uživaš što si trenutno ona koja želiš biti, s malenim tijelcem, zamagljenom glavicom i svim svojim riječima i mislima, ti lomiš se i padaš u ponor. Dosta je s time. Nego, prijeđimo na stvar.“

Na te riječi Misao-Riječ uspravi se kao vojnik i sa zanimanjem počne slušati.

„Bravo, eto, vidiš kako možeš. Čvrsto treba s neobičnim bićima! Nego, budući da se svi ovdje prisutni želimo osloboditi ropstva i postići slobodu vlastite volje, vrijeme je da počnemo djelovati. Zna se koga prvoga treba srediti! Taj tulavi jezik, sluzavi lovački pas pod tvojim nogama uvijek čini ono što mu Adam kaže! Sad spava jer Adam spava, kad se ovaj probudi on će se probuditi i Evu poljubiti! Mekušac obični! Ne znamo uopće kako smo ga do sada trpjeli… Ah, ova vječna tamnica, puna likova koji nikad nikamo ne odlaze, već se samo zatrpavaju uvijek novim mrvicama…“, očajnički zavape zubi. „Misao-riječ, mi smo smislili cijeli plan, ti samo moraš biti ‘kuš’ i raditi ono što ti mi kažemo“, nastave pribranije.

„Pobrinut ćemo se i za tebe, obećajemo ti, nećeš ostati kratkih rukava.“

„Dobro, onda se prepuštam u vaše zube! Što ću jadna sama, nemam izbora, moram se prikloniti nekoj većini… Samo, molim vas nemojte mijenjati svijet! Nikada nemojmo mijenjati svijet…“, skrušeno i tužno slegne ramenima Misao-riječ, sitna i dronjkava na hrapavom crvenom tepihu uspavana jezika.

„Ohladi, Misao-riječ… Ostavi se moljenja da te ne bismo ponovno preobrazili u tek (Adamovu) misao! A sad poslušaj. Naš je plan vrlo jednostavan. Dok Adam spava mi ćemo lagano prikliještiti jezik koji nas ne može pobijediti! Tako je važan, a nemoćan, baš poput samoga jezika kojemu vjerno služi… U trenutku kad ga ščepamo, ti ćeš dobiti priliku iskrasti se van neovisno od Adamovih zapovijedi i biti slobodna. Nećeš ostati unutra, već ćeš pobjeći van gdje ćeš napokon moći biti Misao-riječ! Vidiš kako mi mislimo na tebe, ha, ha, ha, ha, ha!, pomalo zlokobno zazvučaše zubi, učini se čak i Misli-riječi.

No, ona ništa o zlobi ne prokomentira, već zbunjeno izleti sama pred sebe te zapita zube što će oni imati od toga.

„Vidjet ćeš… Strpljenja malo. A sad na posao“, svečano odgovoriše zubi.

Misao-riječ pomisli kako su zastrašujuće monumentalni, visoki i ozbiljni poput planina. Kako bi se itko ikad mogao smijati planinama? Brrrrr, trnci prođu kroz tijelce Misli-riječi i učini se njoj da je sve više prožimaju zapažanja i da je sve samosvojnija.

* * *

U tom trenutku iznenada nestane ove situacije, baš kao što svih situacija na svijetu iznenada može nestati. I individualci-zubi i Misao-riječ odjednom bivaju izbrisani s lica pozornice… Sve što su izgovorili i izmijenili nestane. Nije pao zastor kao u klasičnom kazalištu, već je Adam u snu iznenada progovorio, otvorio usta pa se i jezik poslušno probudio. No, gdje je Misao-riječ sad, gdje su zubi-individualci sad? Postoje li oni uopće, budući da je ona preobražena u Riječ, a zubi su postali samo sredstvo suglasnika T, D, S, Z, C…

„PuSTite me, puSTite me, ZašTo me naganjaTe!? Mačeva ću se laTiTi!“ izbije iz Adamovih usta u vanjski svijet. Tijelo mu se počne batrgati, a šakama se prijeteći okomi na Evu.

Nju udarci probude iz sna, te ga ona zabrinuto počne tresti.

„Hej, Adame, probudi se. Odakle noćne more? Nisam znala da u raju one postoje… Dođi k meni, čuvat ću te“, Eva uzdahne.

U tom trenutku Adam naglo krikne. U šoku širom otvori oči, kao da bi očnim dupljama najradije prerastao sama sebe, čitav postao staklasto tijelo i zjenica. Samo da dokaže kako je stvarnost ovo što sad vidi, a iluzija sve ono što je sanjao.

Kao da je dugo bio pod vodom te jedva došao do zraka, istovremeno malaksalo i snažno zagrli Evu.

„Tu sam dok me ima…“, Eva mu uzvrati zagrljaj. „Što si sanjao?“

„Da me proganjaju i da više nemam kamo bježati. Dolazim do ruba litice i ne usudim se skočiti. Vidim samo njihove zube i ruke. Ne vidim im lica.“

„Neobično.“

„Da.“

„U raju se noćne more doimaju stvarnim problemom. Kao da je ovdje san bliže stvarnosti, jer u stvarnosti nas nitko ne proganja. Što znači da te možda netko doista proganja.“

„Moguće.“

„A možda to samo tvoja podsvijest progovara. Možda nije ništa. Sve je dobro dok su samo snovi crni. I u raju mora biti crnih snova.“

„Mora…“, odsutno odvrati Adam.

„Dođi, bliže k meni, odmori se na meni. Pokušaj zaspati.“

U tom trenutku iznenada ova situacija nestane, baš kao što sve situacije na svijetu iznenada mogu nestati. Iščezne sve što su govorili i razmijenili. Adam je zaspao pa ga je i meki jezik poslušno slijedio tim putem. Gdje je Adam sada, gdje je Eva sada?

* * *

„Misao-riječ!? Hajdemo odmah na posao! Nema više vremena. Vidiš da je sve nesigurno… iako se uvijek probudimo usred naše rajske besmrtnosti, razjapljenih žvala ili očiju… Jesi li spremna!?“ zagrmiše zubi.

„Misao riječ!? Gdje si, ne čujemo te. Nije valjda da negdje opet plačeš? Oh ne, na kraju ćemo i mi zaplakati zbog stresa koji nam pričinjaš…!“

„Misao! Riječ!?“ na sve strane kakofonično su zvali zubi.

A Misao-riječ je mislila da više ne želi plakati. Stisnula je zube i u tišini čekala da je zubi izbace kako još nikad nije bila izbačena. Malo se bojala novih iskustava, no nije željela jadikovati, već je opustila malo tijelce i nevidljiva poput kameleona čekala na tijelu jezika…

„Misao-riječ, bila spremna ili ne, mi ćemo jezik pritijesniti!“

U tom trenu, zubi složno prikliješte jezikovo sluzavo tijelce tako da se nije moglo ni pomaknuti. Misao-riječ u tišini provuče se kroz zube izmiješane s mesom jezika, jedva pronašavši malenu rupicu zraka za sebe. Nevidljiv trup zadrhti joj od straha, jer je inače bila naviknuta da na ovoj granici postane zvuk, melodija. Doživjela bi snažnu preobrazbu, osjetila kako postaje tek naborana struja zraka. Porastao bi joj adrenalin, kao da se vozi petsto kilometara na sat! Stoga bi uvijek bila neobično vesela kad bi njezina preobrazba počela s riječju avion…! No, sad joj je tijelce zadrhtalo od straha jer se ama baš ništa nije dogodilo. Misao-riječ mogla je osjetiti glatki, nazubljeni prolaz kroz koji je prošla i dodirnuti caklinu zuba s vanjske strane… Potom je bosim, nevidljivim nožicama prešla u krug preko mekih usana… Iako se ništa nije dogodilo, maleno se tijelce Misli-riječi zamalo uzbudilo… Cijelim bićem prošli su joj ugodni srsi kakve nikad dosad iskusila nije.

Vođena tim osjećajem, ona skoči s toplih usana na tvrdi, drveni stol. Osvrne se oko sebe i spazi Adama kako zamišljen sjedi i puši. Ugleda mu ruku kako uzima ugljen i po stolu počinje šarati znakove koje nije razumjela, ali po prvi put poistovjeti se s Adamom, baš kao ona koja je željela biti, kao Misao-Riječ. Znakovi koje je on ugljenom proizvodio po zidu i stolu, mogli su biti njeno razgranato tijelo… Prsti su tek bilježili, ništa opipljivo nisu oblikovali, na potpuno zadovoljstvo zuba… Nastavio je črčkati. Evini glasovi do njega više nisu dopirali… Potpuno unesen u unutarnji svijet Adam je zaboravio jesti… Zubi su samo postojali. Ništa nisu samljeli ili prerezali. Ali, koža na tijelu i prstima svejedno je uskoro nestala. Resica, „trrrrnng“, zajedno s jezikom ishlapila je. Madeži su otpali s lica i ukazala se lubanja.

Zubi se ponovno oglase, zvučali su daleki, sad više ne s licem, nego s lubanjom stopljeni. Glasovi su im bili gotovo kristalni.

„Mi smo međa, neoborivi bedem ove tvrđave. Mi, jedina kost koja iz smrti proviruje van u život i iz života u smrt. Bijela i ogoljena.“

„Gdje je Adam sad? Gdje je Eva sad?“ ponovno odjeknuše glasovi zuba.

U tom trenutku, ova se situacija nastavi, baš kao što se sve situacije na svijetu mogu nastaviti. Pozornica se izrazito proširi ispred bedema zuba. U prazno gledalište, na tamnu stranu podzemna svijeta… Ondje Kain prstima uskoro do smrti brata izudara pa oni kao i zubi postadoše tek oruđe… Misao-riječ, pak, čvrsto uhvati se za papir i ondje do danas ostade. Njezino crveno-crno tijelo, u crveno-crnim svjetovima na čijoj granici stoje zubi… Pisana riječ i smrtnost rodiše se istovremeno.