Strateg | Lana Derkač

SNIJEG TERAPEUT

Katkada na pojedinim mjestima osjećam utege koje inače ondje ne zamjećujem. Iritira me što oni s mrakom sklapaju male paktove, odašiljući poruke: E nećeš! Ne dolazi u obzir da nas prevagneš. I tako bi mrmljali u beskonačnost da se snijeg, koji počinje padati, nije u stanju usprotiviti redukciji svjetla na Zemlji. Brišući time i redukciju svjetla koja je upravo uspostavila svoj red i provela svoje mjere štednje u meni.

Snijeg je terapeut. Zasigurno.

Ali i energija koja posjeduje svoj neobični elektricitet. Snijeg je struja koja nije formalno okarakterizirana kao struja i ne mjeri se wattima.

No on je i sam lijek čije se indikacije, doduše, itekako razlikuju od pacijenta do pacijenta, a nuspojave su mu nedovoljno istražene.

Nadalje, snijeg je kozmetičko sredstvo. On je puder šume, kao i kvartova, onako sipak. Ten lišća pod njim je odmah svjetliji. U rjeđim trenucima, dok je snijeg još čist, a manje sipak, gotovo da je porculanski. Uostalom, kako snijeg ne bi bio promoviran u najčešće upotrebljavanu kozmetiku zime? Prosinac mi upravo nanosi pahulje na lice kao dnevnu kremu. Neizmjerno metafizički hranjivu.

Snijeg može biti iskorištavan, iako mu se može i udovoljavati. Učini mi se da mu se popušta kad ga nebo odluči, da ne bude u stalnom i neizdrživom stanju pripravnosti, otpustiti na počinak i dati mu da prespava na čvrstom tlu. Kad nas nebo pogodi pahuljama, najnježniji je sportaš. No naposljetku mi se ipak čini da ono troši snijeg radi vlastite zabave, a nema zaštitničke namjere. Kad nas nejednako gađa i pahulje usmjeri više na bijelce nego na crnce, ono je i rasist koji diskriminira. No snijeg ga razotkriva. Jer je bijel i sve izbrblja. Pa potpomaže borbu za jednakost i ljudska prava.

U svakom slučaju, snijeg je moćan ako može izvesti svanuće. Pogotovo ono unutrašnje – svanuće duše.

Ali može se itekako neutralno držati.

Snijeg je edukator. Katkada nas poučava, svojom pasivnošću, kako ostati neopredijeljen na parlamentarnim izborima, kako se ne dići i ne skuhati ručak, kako ne otići po novine i salvete ili ne donijeti ljubavne odluke.

Katkada nas svojom prevelikom aktivnošću može učiniti lijenima jer nam se ne da s njim mjeriti dok se topi. Možda bih baš na tom primjeru mogla govoriti o nuspojavi terapijske ture snijega. Nuspojava bezvoljno je stanje mog duha jer mi se uopće ne izlazi na ulicu. A moram.

Još je nešto otužno vezano za obilje snijega i ljudski duh. Ako snijeg predstavlja izvor zimskih radosti, zašto su onda skijališta oblikovana kao staze za spust, a ne za uzlet? Je li odgovor na to pitanje u depresivnoj prirodi njihovih projektanata? Zašto su utemeljitelji skijanja kao sporta naveli skijaše da se ne vesele usponu, nego baš spustu?

Može li terapeut snijeg povremeno biti mazohist? Jer da to nije, pazio bi gdje pada ili bi barem pokušao utjecati na onoga tko ga šalje da ga više ne iskrcava i na najnedoličnija mjesta. Iako se ovaj terapeut trudi ozdravljati druge, vjerojatno ipak prenese nešto od svog osobnog mazohizma i na pacijenta. Ne mogu povjerovati da je samo šeprtljavi planer kojem se često omakne mjesto pada.

No kako god bilo, Orfej od vremena do vremena dolazi poučavati snijeg jer ovaj svakodnevno želi pjevati uspavanke svim bićima što mu se nađu u neravnim džepovima ili mu se smjeste kao pomične aplikacije na gornji sloj okrenut nebu. Bez obzira na to hoće li uspjeti izliječiti optimizam od neuroze.

Snijeg poznaje pismo i već je sam po sebi esej koji liže smrznute jezike kao da su ružičasta oblizala. I evo paradoksa! Što više nekog jezika poliže, to jezik postaje rasprostranjeniji umjesto da se smanji. I evo drugog paradoksa! Snijeg je hladan, a jezik je nakon dodira s njim odmrznutiji. Objašnjenje prvog paradoksa leži u činjenici da snijeg potiče jezik koji ga susretne jer je dojmljiv. Bez obzira na to radi li se tu o jeziku kao jednom ljudskom organu ili jeziku kao sredstvu kojim čitav narod komunicira. Tako, na primjer, Eskimi imaju neobično velik broj riječi koje upotrebljavaju za snijeg. Ako se dobro sjećam, više od dvadeset. Pa snijeg uzrokuje povećanje jezika, i to u dva pravca: obogaćuje ga utječući na začetak novih riječi, ali i stvara pozamašnu sumu ponovo izgovorenih riječi koje ga opisuju ili se, u bilo kojem smislu, na njega odnose. Na taj način snijeg, umjesto da potroši jezik, djeluje upravo suprotno. Povećava mu natalitet. Drugi paradoks ima također svoje sasvim prihvatljivo objašnjenje jer snijeg, iako hladan i sam smrznut, ne smrzava jezik. Čak ga zagrijava, navodeći ga da poveća svoju fizičku aktivnost i zadrži dobru kondiciju. I ovdje je uzrok rabljenja, a time i zagrijavanja jezika, u dojmljivosti snijega. Jer upravo emocionalni doživljaj navodi na izgovaranje riječi i elokventnost.

Trebalo bi provjeriti što je novo jutros izašlo iz printera snijega. Zato sjedam u automobil koji planinari umjesto mene. Otvaram prozor i odjednom počinjem snažnije doživljavati nanose bjeline – kao da sam upravo stavila 3D naočale zbog divovskog ekrana pred sobom. Pozdravit ću snijeg i mahnut ću mu kao dobrom terapeutu jer na božićno jutro sasvim uspješno rabi bežične veze za telekomunikacije mira.