Strateg | Lana Derkač

MIGOLJENJE

Kad pomislim na sve ono što može izmigoljiti, to baš nikada nije samo ono što uistinu ima moć migoljenja. Štoviše, češće mislim na čvrste i stabilne mase ili veze, kao i na nepokretne stvari. Katkada pomišljam na čitava ogromna nebeska tijela koja imaju svoje predvidljive putanje i ne nestaju tek tako, ali im naša civilizacija pridaje kojekakve osobine vezane uz emocionalni život. S obzirom da je, na primjer, Mjesec neodvojiv od čuvstvenog i neuhvatljivog, s obzirom da može mijenjati moje raspoloženje i čak ga nadzirati kao iskusan nadglednik, on itekako može izmigoljiti, a da u svemiru stvarno ne izmigolji, jer je transformiran u simbol i ima konkretno spiritualno značenje. Premda mi se često čini da mu granice djelovanja nisu izričito određene i da su nejasne. Pa možemo li onda govoriti o nečem konkretnom ili ne? Ne migolji li nam onda i njegovo krajnje značenje ako ne možemo raspravljati o njegovim marginama? Već ga vidim kako je kobno lijep i uokviren! U sasvim jednostavnoj rami. I kako zrači čak i na slici. Kako će izmigoljiti jer ne mogu zadržati dugo tu sliku mon-radijacije fiktivno obješenu na zidu. A ako je sposoban nestati bez otimanja, znači da nije ni bio u zarobljeništvu. No zemaljska bića jesu zatočenici njegova sjaja, uglavnom neevidentirani. Rijetko je tko od nas registriran kao mjesečar.

Zmije i gušteri su klasični primjerci migoljenja, pa o njima ne želim pisati. No kako može izmigoljiti masa velike čvrstoće koja se ne može prema potrebi savijati, stanjivati, mijenjati kao miješeno tijesto i kako može izaći iz svojih okova – naših ruku? Ključ je u svima nama dobro poznatim rečenicama iz djetinjstva koje su nam upućivali stariji: „Evo ti, ali drži čvrsto!“ I koja je riječ u njima bila naglašavana? Ma jasno! Pa ono „čvrsto“. Ako ne pazimo, dakle, predmeti izmigolje. Samo u tom trenutku nepažnje odjednom zadobiju svojstvo pokretljivosti koje inače nemaju. Ispadnu nam. Vratit ću se sada unatrag jer nisam imala namjeru zaglibiti u personifikaciji! Predmeti se sami ne kreću i ne mogu iskoristiti trenutak. Njihovo migoljenje nema baš puno veze s njima samima, osim ako su svojim oblikom nespretni za držanje ili klizavi. Njihova dugovječnost ili pad nisu ni u kakvom uzročno-posljedičnom odnosu s njihovom voljom.

Ali dugovječnost predmeta i događaja itekako je povezana s našom voljom i snažno o njoj ovisi. Bilo bi realno da sam po povratku iz Azije ostala bez čitavog vrta orhideja i hibiskusa, no izgubila sam samo cvjetove hibiskusa. Orhideju sam nadomjestila i sačuvala da ne izmigolji, gužvajući papir u Hrvatskoj u oblik cvijeta. Upravo i da nisam zadržala djelić dojmljivog vrta iz Kuala Lumpura u nespretnom origamiju, mogla bih isječke iz malezijskih vrtova sačuvati čitav život u sjećanju. Pokušavam ih zadržati i pomoću ovog teksta. Nakon što su ušli u našu mentalnu baštinu, mnogobrojni su načini očuvanja planetarne prirodne i kulturne baštine. Ne želim se udaljavati od teme premda mi se neprestano nameće pitanje na koje ne mogu razumno odgovoriti: pa zašto smo onda tako nemoćni ako toliko toga možemo? Odakle nesigurnost? Zašto katkada izabiremo suicid kao jedini odgovor? Bića koja mogu daleko manje od nas kontrolirati situaciju, ne izabiru ga.

Je li migoljenje vrtova, to jest prirodne baštine, zaista migoljenje biljaka i životinja ili su Orchid Garden, Hibiscus Garden i Bird Park označitelji, osim prirodne baštine, još koječega drugog? Što sve percipiramo, primamo i dajemo u jednom vrtu? Od koga smo sve percipirani? Dakle, što izmjenjujemo? Ako ne možemo sve sagledati, opet nam nešto migolji, izmiče, klizi sa strane.

Sve je na neki način migoljenje. Ono je uvijek prisutno jer sve klizi. Brzo ili usporeno.

Naizgled stabilne veze su u procesu kretanja. Nekad začudi kako je neki element što ih drži na okupu odjednom izmigoljio. A nije se činilo da bi to mogao tako naglo. Ostajemo zatečeni i preispitujemo se kamo nam je pažnja odmigoljila. Shvaćamo da se nikada nećemo riješiti migoljenja. Ono je oko nas. Mi smo u obruču.

Sa sigurnošću možemo reći da i vrijeme migolji. Kod njega zaista nema dvojbe. Ono migolji ujednačeno, u pravilnim otkucajima radi njegov motor, njegovo srce. Vrijeme se troši bez aritmije, ali mi katkada griješimo i dijagnosticiramo mu aritmiju. Uzrok tome je gubljenje osjećaja za njega. Priznajem da često i sama gubim osjećaj za sekunde, čak i za sate. To je zato što nam u trenucima iščekivanja i muke izgleda da vrijeme presporo prolazi, a kada želimo previše toga učiniti, čini se da samo proleti. Odatle varka kojoj smo olako nasjeli – da vrijeme ima nepravilan rad srca.

O kakvom se migoljenju radi kod dionica nemira? Što nam je iskliznulo, izvuklo se? Izvjesnost? Sigurnost? Što li je opet izmaklo kontroli?

Nadalje, ako ugledamo dirigenta koji ravna migoljenjem glazbe nekog orkestra, ne osjećamo li da nešto nedostaje? Paralelno s glazbom možda klizi kiša, ona nema puno veze s ritmom glazbe koju slušamo, a ne vidimo ni njenog dirigenta. Znači, onaj vidljivi dirigent ne upravlja kišom. Ona mu je, ako je na nju uopće pomislio, izmigoljila. Pa možda možemo dvojiti je li izmakla i nekom drugom dirigentu, izmigoljila kontroli ili njene kapi poslušno migolje nebu baš prema uputama onog koji, nama nevidljiv, maše dirigentskom palicom.

Također neka bića, stvari i pojave istovremeno migolje i ne migolje. Na početku sam govorila o značenju Mjeseca i njegovoj vezi s raspoloženjem, ali nešto nam može istovremeno izmigoljiti i ne izmigoljiti i ako mu dajemo samo jedno značenje, ako ga ne povezujemo sa svojim subjektivnim stanjima. Sunce, na primjer, znanstvenicima nije izmigoljilo jer točno znaju na kojem se mjestu nalazi, a opet je i pobjeglo jer ga više ne vide i neće ga moći gledati barem do sutra. No bit će mjesečine.

Katkada nisam sigurna vidim li stvarni Mjesec. Dogodi se da tek uvečer uđem u zgradu i zateknem ga u sobi ubačenog s ostalom poštom. Zajedno s pismima i najrazličitijim katalozima. Je li stvarno ušao s pošiljkama ili je lažnjak? Svaki put dvojim. Je li izmigoljio nekome i sakrio se izabravši u tom trenutku nenastanjenu sobu kao tajno skrovište?

Teško mogu razmišljati o romantičnom Mjesecu kao o klonu. No ako slučajno ipak jest klon, a moram predvidjeti i tu mogućnost, je li njegovo kloniranje izmaklo kontroli?

Naizgled je teško povjerovati, ali Mjesec je zasigurno ovladao s nekoliko borilačkih vještina pomoću kojih opstaje unatoč brojnim opasnostima pogubnim za njegovu dugovječnost. Iako se ne čini da je tako. No njegova meka i sofisticirana borba je nekonvencionalna, kao i njegovo postojanje. Jer kako inače objasniti to što na nebu ima oblik pravilne kugle nakon što mi je večeras upao kao sjajni i savitljivi novčić u najlonsku vrećicu, kao kusur dana, te je bio prignječen svim mogućim kućnim potrepštinama, čak i zelenom salatom?

Kako li je samo izmigoljio?