Strateg | Lana Derkač

POTVRDA O PREBIVALIŠTU

Kad razmišljam o različitim mjestima, podvodim ih uspomenama, kao kakva svodnica. Imaju li ona ikakvu volju podavati im se ili ne, nije me briga. Ali nisam odviše racionalna žena, pa i sama postajem lak plijen emocija kojima upravljaju uspomene, sjećanja. Reći da je neko mjesto zapravo sjećanje, odnosno samo predodžba ako ga nisam posjetila pa ga se ne mogu sjećati, sasvim je subjektivan i loš pokušaj njegova definiranja. No logička definicija trenutno me ne zanima.

Što određuje vrijednost mjesta?

Ako neka kuća za mene ima golemu emocionalnu vrijednost jer su se u njoj odvijali najvažniji događaji mog života i bezbroj je detalja kojima me je vezala za sebe, kako odrediti u kojem točno trenutku ta kuća gubi spomenutu vrijednost i ostaje joj još samo ona materijalna? Možda mi i nije bio bitan njen život projiciran obiljem detalja u kojima čuče uspomene, nego – misleći na kuću – marim za vlastiti život i obiteljsku povijest pomoću kojih i tumačim najrazličitije predmete, razmještaje, čak i oštećenja. U knjizi emocionalnih računa katkada urezana crta na vratima ne predstavlja izdatak za majstora, nego priljev dragog sjećanja, pa je riječ o pozitivnoj bilanci. Čudesna je to knjiga! Kuća je odraz vlastitog identiteta. Pa ipak, gdje se gube emocionalna vrijednost mjesta i moja vjernost tom mjestu kada na prozor krupnim slovima napišem: ZA PRODAJU. I dodam broj telefona. A nisam napisala rasprodajem li s tom kućom i sjećanja, dolaze li i ona u paketu. Ako cijenu građevine izrazim standardno, prema kvadratnim metrima kako se i očekuje, odlaze li s kućom i emocije sa sto posto popusta? Što ako se nisam preljubnički vezala za neko drugo mjesto toliko da bih nehajno ostavila i onu knjigu emocionalnih računa, pa nju naprosto nosim sa sobom? I temelji kuće koju u uspomenama uspijevam ponijeti sa sobom nisu identični temeljima stvarne kuće iz koje se iseljavam.

Nekada sjećanja na mjesta boravka mogu biti pomalo sumorna. Nedavno sam zapisala:

List ginka, jesenas stavljen na noćni ormarić, tvrdi da je jesen vitalnija od godišnjeg doba što je stupilo na isti ratni teren šest mjeseci poslije. Taj list daje izjavu u prilog jeseni, iako se isprva ne čini da je tako. Barem ne dok usamljeno ometa boje proljeća koje se samouvjereno šire iz vaze.

No nova uprava proljeća, udomaćena tek nekoliko centimetara dalje, neoprezno počinje na njega bacati ocvale latice, a potom nevoljko priznaje da ih je naredala kao taksene markice na žuti i zdravi list potvrde o potrošnosti. Tako list svjedoči o smrtnosti proljeća od kojeg je dugovječniji.

Na tom ormariću voda zaustavljena branom keramike šuti o trajanju da se ne bi osjetio njen zadah iz grla vaze.

Onda ugledam vrlo sumnjivu presliku lista u staklu vitrine za knjige. Nema javnog bilježnika koji bi je ovjerio.

Primjećujem da listu upravo u odrazu u staklu svjetlost lomi tijelo. Kad bi se reinkarnirao u čovjeka, zasigurno bi nosio ožiljak ispod kralješka.

Kad neko mjesto deprimira ili nudi samo kolotečinu, ekstreman sam zagovornik promjene mjesta. Odlazim na izlete i nisam sigurna jesu li ti mikrobjegovi zapravo bjegovi od mjesta ili od vlastite naravi, sićušna prikrivanja nesposobnosti da se od prostora obojenih ljudskom učmalošću načine vedrija mjesta.

Najrazličitiji kutci nude se kao tunike ili raznovrsni začini svemirskog bazara.

Mjesta nisu ni dobra ni loša. Okolnosti su te koje im oduzimaju neutralnost i evo primjera:

Nakon što pomislim da sam izabrala lijep vikend na Medvednici, evo me na kiši. Pokoleba me staza koja je poput neopreznog djeteta zagazila u mlaku. Krivim oblake jer kad oni poste, kiša ne pada. Baš im je sada morao otežati mjehur! Neracionalno maštam kako bih za boravište izabrala zaklon od ptičjih krila.

Sve što je novo guta mjesta na kojima sam bila i iz dana u dan ponovno osvajam već posjećene, ali i nove adrese. Taj je nagon jak, čini mi se da je na granici opsesije.

Katkada uočavam kratkotrajne promjene mjesta ili čak čitave selidbe i kada ih ovlaštene službe koje se time bave ne registriraju. Nitko za svoju službenu adresu ne prijavljuje čekanje, a čini mi se da ama baš svi provode velik dio vremena na njoj. Život u takvom stanju je život u mreži, klopci, i svakome tko upadne u nju, čežnja je svodnik.

No ne traži samo čovjek potvrdu o stalnom mjestu boravka ili barem o privremenom prebivalištu.

Ako kruljenje prijavljeno na adresi Trbuh preraste u grmljavinu nad gradom, mogu se izgubiti granice, nastati nove seobe za koje su privremena prebivališta spasonosna. Tada tragam za tim može li kiša, ako dovoljno dugo pada, ispuniti rasjed između sati i njihovih mjesta boravka koja katkada nastanjuje ushićenost, katkada praznina.

Može li se vjetru pripisati bilo kakva adresa? Ako se giba, on ju ne posjeduje, a umire čim stane. Pomišljam da je možda baš zato ogorčen, pa se zalijeće na prebivališta onih koji ih imaju, ali vidim da griješim. Jer najčešće je blag, a katkada i miluje. On je, osim što je napadač, i korisnik i fan određenih mjesta. Nije li njegova adresa nebo? Pa što onda ako mu se na tu adresu ne obraća nijedan zemaljski ured! Ugodne su ove natikače, vjetar se provlači i radi gimnastiku između prstiju, veli D. Najviše volim kad klizi između trećeg i četvrtog prsta, dodaje. Usred ljeta vjetar ne traži hlad i ne prigovara dok prati rijeku do ušća. Ne strahuje kad se zaustavi iznad uginule kiše na asfaltu. Ni kad gleda pljusak što se udavio u močvari, ni kad zamjećuje početak rituala, suicidne kapi koje se same počinju bacati s neba kao s vrha kakvog nebodera. Vjetar se veseli i nakon prolaska uz fasade ratom pogođenih kuća koje nemaju njegovan ten. Čak naprotiv. On ne mijenja raspoloženje ni kad ga TV-prognoza opljačka nad Saharom, ni kad ga prešute novine na Dalekom istoku. Vjetar naprosto vjeruje nebu punom blještavih večernjih odličja. I jasno mu je da nebo nema police, a poslagalo je sve bitne stvari baš kao da ih ima. Vjetar zna da ono nema zidove koji bi pritiskali, a pušta ga da stanuje unutar njegove ogromne kuće.

Beskonačan je broj mjesta na kojima bih mogla provesti neko vrijeme.

Osijek je grad u kojem sam nekoliko puta prespavala u hotelskoj sobi i jednom prilikom zapisala:

SVETI PETAR I PAVAO NAD GRADOM

Ako je grad ručni rad brojnih arhitekata koji se iz dana u dan povećava i nastavlja rasti, pa osvoji i ljudsko srce, onda je Osijek nepravilna i šarolika materija u vidljivom smislu. Ali odlikuje se svojom mirnom višebojnošću i na latentnoj razini, u duhu, jer duh je projektant, arhitekt svake materije, a ova opet određuje duh. Ciklički, pa podsjeća na nebo koje ima svoje faze gradnje.

Ako Osječane okuplja neki zajednički doživljaj, tajna manifestacija koju organizira netko drugi, onda bih postala Osječankom samo zato da bih gledala kako se sv. Petar i Pavao saginju i s nebesa pružaju ruke prema gradu. Osjeća li tada toranj crkve, istovremeno vučen i prema nebu i prema tlu, drukčije silu težu? Obznanjuje li dvojnost dok ovisan o geocentričnosti stremi u geografski izmijenjeno Wendersovo nebo?

Nebo je nebo. Ali ako ono znatiželjno zaviruje u grad s njegovim dnevnim rasporedom i lašti anđele po nekim neobjavljenim zakonitostima, onda i grad prvi put spomenut 1196. u ispravi kralja Emerika, kao nebesko slijetalište, ima pravo zaviriti u nebo, izoštriti unikatni pramen istršale zgrade u Vukovarskoj ili one u Europskoj aveniji u njegovu oku. I zaista se ima pravo, iako je u ravnici, uspinjati.

Htjela sam nastaviti s tim zapisima o gradovima, no odustala sam. Načinila sam još samo jedan zapis o Požegi, stalnom mjestu mog boravka:

KRILATI USPAVLJIVAČ

Sinoć sam, sjedeći pred Bobinom kavanom, dvojila jesam li doista vidjela goluba kako je prhnuo sa zavjetnog spomenika protiv kuge. Nije bio golub! Prhnuo je zapravo anđeo i u ruci sam mu jedva mogla nazreti kovanicu. Vjerovala sam da će ispustiti forintu koja će propasti do samog dna spomenika i putem komunicirati s još 300 svojih blizanaca ugrađenih 1749. godine u kip Svetog Trojstva, dok sam čavrljala o parkirnim kartama, Večernjem listu i vlasti.

Pomislila sam kako se Večernji list pojavi na požeškim kioscima baš u vremenskoj točki najsuprotnijoj večeri i u isto vrijeme kad i Jutarnji list. I kako mrak može biti i danju ispuštan u crnu kroniku, maskiran u spljoštene loptice slova koje, doduše, samo izdaleka mogu podsjetiti baš na one forinte.

Nisam htjela prekidati meditaciju anđela za kojeg više nisam znala kamo je odletio, pjeva li s obližnjeg tornja uspavanku svetici Tereziji Avilskoj pa usput uspavljuje i javu ili je ponovo nevidljiv nad obližnjom gorom dok mi gura ljekovitu šumu pod jastuk.

Već mjesec dana sam neprekidno u Požegi. Lipanj je.

Upravo je počeo pljusak, a meni se činilo da je majka u velikom loncu zacvrčala ulje.

Kako krivo!

Kiša u ogromnom loncu kotline gasi sparinu. Nitko tu neće ni napraviti zapršku, ni izdinstati luk. Tiši zvuk čuo bi se prije nego što bi majka u manju tavicu spustila otok i potom mi pružila palačinku.

Bolje da prestanem pisati prije nego što mi netko prigovori zbog zbrke. No i dalje tvrdim kako moja majka, svaki put kad poželi, može naslagati otoke usred slavonske ravnice. Ondje gdje ih nema.