Strateg | Lana Derkač

BICEPSI MEDENJAKA

Ako je zemaljska kugla tvorevina na kojoj svaki pojam, pa i onaj apstraktni, ima svoje uloge u životima bića, one javne, kao i one tajne i skrivene, ili neskrivene, ali neuočljive, onda svakako i tuga ima svoje funkcije. Tugu prvenstveno vidim kao krotitelja samosvjesnih misli. Sadista koji korbačem zamahuje po mislima o ljudskoj moći. Na pitanje zašto to čini, odgovara mi telepatijom: Samo radi ravnoteže. Ne priznaje da je njen sadizam bolest, tvrdi kako je i on u funkciji pravde jer nitko ne treba imati više od drugih. E ne može! Svijetu je potreban balans.

Na što potiče stavljanje medenjaka u usta? Bi li se ono što medenjak pjevuši pod nepcem moglo nazvati pokušajem uspavanke tuzi koja se iznova probudila, iako je još malo mamurna?

Riječi daj mi medenjak mogu biti izgovorene na više načina, nebitno je jesu li izgovorene krhko ili odrješito. Ili samo nehajno, kao da se radi o najnevažnijoj stvari na svijetu. Bitnije je jesu li izgovorene hedonistički ili nezainteresirano, usputno. Ili depresivno kao da će se ovog trena srušiti sav svijet ako medenjak žurno ne podigne serotonin. Neka serotonin ukroti raspoloženje ako se već pojedina osoba ne može s njim nositi!

Svatko od nas povremeno je vrtlar među čudovištima tuge, pa plijevi i obrezuje svoje bilje u kojem želi uživati jer u vrtu hoće popiti kavu i osunčati noge, no čudovišta mu, gle apsurda, baš svojom neaktivnošću oštećuju grmove. Poslije nedjeljne kavice medenjak je uspavljujuća strelica koja slatko pogađa opasne nemani što ih samo u trenucima euforije podcjenjujemo. Iako završava u ljudskom grlu. Za svake depresije čudovišta, a da i ne brste, ogole još jedan lijep komad vrta. Ali bilje najednom naglo krene – i to opet radi balansa. Zanimljivo! Uloga ravnoteže uvijek je ista, ali mijenja epitete koji uz nju stoje. Ma ne samo epitete. Odjednom više nije beskičmenjak. Čini nam se da je evoluirala. No o kakvoj je nekonvencionalnoj evoluciji riječ i može li se uopće rabiti termin evolucija ako će već u sljedećoj situaciji zbog svoje vječne uloge ravnoteža ponovo biti gadljivo okarakterizirana kao idiotski beskičmenjak.

I evo nas opet na početku: samo da mi je uzeti vrećicu medenjaka, izvaliti se, ne morati gledati izjeden vrt, uništeno lišće, samo da mi se umotati u deku i onda zaspati u toplom. Uz napomenu da su možda bolji oni novi medenjaci iz Cerne, što znači da ubuduće treba kupovati, umjesto onih u vrećici, medenjake u prozirnoj PVC kutiji.

Premija je ako shvatimo da samo jedna usamljena, usporena i malo pospana neman solira među našim grmljem. Bilo bi dobro da i ona zaspi, da joj bude ugodno u snu, ako zatreba, našla bih joj i termofor, premda ih odavno nisam vidjela u trgovačkom centru gdje kupujem i medenjake.

Ali ipak ništa ne može zamijeniti domaće medenjake. Njihovo istrebljenje gubitak je idilične kuhinjske slike kojom dominira moja teta. Dok ih mijesi, to joj je jedinstvena prilika da bude vladarica. Jedini preostali medenjak na njenu tanjuru za mene je stećak. Tada primjećujem laganu hrapavost njegove cakline koja, na prvi dojam, djeluje besprijekorno. No svaki medenjak je, unatoč svojoj caklini, pred mojom tetom zapravo nag.

Ono što najviše zamjeram proizvođačima svakako je obogaljenost deklaracije na medenjacima. Na svakoj vrećici ona je prokleto manjkava, s obzirom na to da, među ostalim sastojcima, ne navodi sadržaj emocija koje je u medenjak utisnula osoba što ih je pravila.

Ipak, pogrešku na deklaraciji počesto zaboravljam zbog vlastitih raspoloženja, pa ćutim kratkotrajnu i prolaznu moć tih slatkiša svaki put kad me neki medenjak iz sjete podigne svojim bicepsima.