Strateg | Lana Derkač

NIŠTARADIJACIJA

Budim se svjesna trzaja i iznova konzumiram san. U njemu sam distancirana od svog tijela, gledam ga, lagano je povijeno te čini majušan zaljev o koji se opjenjuje ništavilo, njegovi valovi mi najdojmljivije pomiču kosu. Grozim se kako u njoj nema nimalo otpora. Ne podnosim pasivnost vlastite kose i mišića. Ne bih htjela da se moje nereagiranje protumači kao pokoran pozdrav od kojeg bi gore bilo samo sladunjavo ulizivanje nihilu, no ono bi dolikovalo jedino novokomponiranom, a ne izvornom kultu ništavila jer pravi se pripadnici njegova kulta ne ulizuju. Oni odbacuju.

Ako želim razjasniti što je to ništa stanje, jasno mi je da se ono ne može objasniti putem originalnog značenja – kažemo da smo ništavno i kada objektivno nije tako, nego se osjećamo loše, a možda nam samo neka sitnica nije po volji. Detalj koji nam u taj mah subjektivno znači puno, a u cijelom kontekstu naših života je zanemariv, osim što utječe na veći broj emocionalnih izljeva, pa možda i tekstova.

Ne postoji, zapravo, ništa. Ili je nešto zrak, ili je šuma, ili neboderski pokrov, ili dvorište s ljuljačkama, ili čistina, ili tuga… Ni apokalipsa nije ništa, nego je apokalipsa, ili prasak, ili zujanje, ili novo stvaranje, ili ne znam ni ja što sve već može biti jedna apokalipsa. Trebalo bi istražiti što je to tako često spominjano ništa. Utvrditi postoje li nama nevidljive sheme razaranja po kojima se nešto, i u kojem ključnom trenutku, pretvara u neutralno ili depresivno ništa. Sretno može biti stvaranje. Konstruiranje materijalnog ili nematerijalnog obličja. Ono može biti i nehotično pa da bude sretno, ali i ono, kao i razaranje, može biti i nesretno i nedojmljivo, pa nas zaogrnuti nesrećom ili ostaviti ravnodušnima. Brojni su primjeri kako stvaranje sadrži u sebi razaranje nečega drugoga. Sretno može biti samo onda kad ga poimamo stvaranjem, a ne razaranjem. Sreća je u samom doživljaju.

Možemo li prihvatiti intuitivnu dvojnost pojma gdje je subjektivno ništa u isto vrijeme objektivno neki drugi pojam? Na prostoru koji je ujedno i ništa i nešto drugo (što je nezamijećeno pod dominacijom ovog prvog ništa) izrasta ničija zemlja, presvlačionica između dviju državnih granica – ako ništa može biti jedna, a neki drugi pojam druga država.

Rekla bih da ništa ima svoje stalne fisije i fuzije čestica koje zrače, a greškom su tretirane kao da ne znače ništa. Kad bi bilo tako, bio bi potpuno neupotrebljiv i natpis PAZI: EMOTIONAL RADIATION! No baš njegovo često izostavljanje pogoduje stvaranju ništa stanja. Možda ću već noćas, umjesto da se trzam u snu, držati transparent: ČUVAJ SE NIŠTA RADIJACIJE! U pidžami, svjesna ništavnosti ništa stanja.

Je li ništa ezoteričan neprijatelj u nama samima, „čuvar praga“ koji nas je potaknuo da dignemo emocionalne zajmove (zadnje što nam je trebalo!), a sad se nismo u stanju riješiti ovisnosti i biti svojski slobodni? Pa ništa stanje poprima još šire razmjere.

Je li dekoriranje stola i pretrpavanje stambenog prostora mirisnim svijećama, sandalovim štapićima, prostirkama od cedrovine, košaricama s ružama i lavandom tek privid bijega od ništavila, prikriva li nesposobnost otimanja depresiji? Zar da depresija na nas polaže više prava od nas samih? E, baš neće, tren je euforičnosti.

Svaki put kad se borim s ništa stanjem, riječ je o mečevima u kojima se točno zna koji je borac profesionalac, a koji prokleti amater, rekla je Ana. Je li uistinu mogla predvidjeti svoj poraz od samog početka? Nekad je nevjerojatno uvjerljivo vodila i djelovala samouvjereno, piljeći u svog protivnika kao junakinja koja se samo u rijetkim trenucima prepusti malaksalosti. Ništa govori jezikom besmisla i nema sposobnost produktivnog govora, pomislila sam, produktivan je samo način na koji nas razara. Borim se s njim sporadično. Svako njegovo privremeno udaljavanje svojevrsna je svečanost. Oda biću, stvari ili pojavi u koju se zaljubljujem pa ispunjena novim čuvstvima (i dižući novi emocionalni zajam) tjeram ništa stanje.

Uz pojmove ništa, ništavilo, ništavnost nameću se i riječi ništica i ništarija. Ako je u osnovi riječi ništarija i ništica ništa, odnosno nikako ili nimalo, onda te dvije riječi nemaju vrijednost ili značenje, a mi ih uvijek doživljavamo kao riječi s negativnim prizvukom.

No lako ćemo pasti u zamku ako ništicu oslobodimo tereta bilo kakve količine, ako tvrdimo da je ona broj bez vrijednosti. Po tome ni ništarija ne bi imala pozitivnih, ali ni negativnih osobina, pa gubi svaki smisao s prezirom reći nekoj osobi: Ništarijo jedna! Dolazi u ozbiljan nesklad izraz lica s verbalnom neutralnošću koja govori, zapravo, o čovjeku bez osobina. Ako biti ništa znači biti bez vrlina, onda ista ta sintagma govori i o odsuću bilo kakve mane i grešnosti. Pa se u ponor neargumentiranosti i zakazale logike strovaljuje svatko tko nekome uputi te pogrdne riječi ako pri njihovom izgovoru pomisli, na primjer, na lijenost, lopovluk, neko neodržano obećanje i bilo kakve nečasne namjere umjesto na apsolutnu vrijednosnu bezličnost. Ali nema li i bezličnost predznak? Nije li ona istovremeno i antiheroj, antivrijednost?

Ako je ništavilo praznina, potpuno joj odgovara broj nula – sve dok određeni broj osoba ne zakorači u prazan prostor osjećajući se ništavno, pa ništavilo sada možemo izjednačavati s određenim brojem, brojem osoba koje su u njemu. Premda bi se moglo opet polemizirati tko je u čemu, tko je u što ušao. Ako sam ušla u prostor ništavila, ne nadima li se ništavilo u meni? I ne zauzima li me baš zato što sam obezvrijedila djelo stvaranja više puta rekavši da su kisik, ljubav, misli, sve ono materijalno i nematerijalno u meni i oko mene ama baš ništa?

Ništa stanje odraz je pohlepnosti jer nam nije dovoljno ono što imamo. Nismo ništa skromniji ni ako izigravamo stoike. Skromna osoba cijeni ono pred sobom, a stoici ističu kako podnose svoje stanje jer su se uspješno samodisciplinirali. Pa je sve ostalo pod kontrolom. Katkada se silno naljutim na sve one koji afirmiraju ništa stanja i tada u sebi protežiram hedoniste. Kad me umore depresivci i nezadovoljnici. Kako mogu razmatrati loše raspoloženje, nečiji bed, kao ništa stanje kad i taj feeling ima predznak minus? Ne bi li najbliže ništica odgovoru, dakle odgovoru bez vrijednosti, bio odgovor tako-tako, ili ni tu ni tamo, ili čisto osrednje, naravno, ako bi pitanje bilo jedno kurtoazno kako ste? Ali osrednjost nije isto što i ništa. A u vlastitom, i to visoko stupnjevanom bedu, beskompromisno tvrdimo da smo nikako.

Ako procjenjujemo rat tišine, njena zauzimanja teritorija i povlačenja, ali i konvoje zvukova, ma neka mi netko kaže kako u svemiru možemo naći i zadržati čistu ništicu? Zadržati je kao ušlagiranu sumu.

Ništica je međa, prijelaz iz manjka u višak i iz viška u manjak, pa je uz svaku ništicu nužno i početak. Držati se nule znači održavati balans. Ona će se obnavljati kao feniks na različitim dijelovima kugle u različita vremena i tako će i nestajati.

No vratimo se na ništa. Ono jest i nije veliki stilist. To nije zbog već dosadnih, imitativnih, a nepotrošivih ništa stanja. No ono je nenadmašiv stilist zbog bezbrojnih i nesagledivih lista imenica koje smo u stanju pretvoriti ni u što. Čim nam nešto nije po volji i olako.

Je li ništa banalnost ili finesa? Svatko je od nas neprestano prisutan patuljasti komparatist što iz dana u dan vrši gradaciju prepoznatljivih stanja ništavila. O nama ovisi hoćemo li nešto okarakterizirati kao više ili manje uopćeno ili složenije, originalnije ništa. Što smo više ništavila iskusili, pridjev nebanalan više dobiva na vrijednosti. Nedvojbeno! Kriteriji su izgrađeniji. Kao i sudovi o bilo čemu drugom. Iako ništa ima svoje zakone suđenja po kojima čak i objektivni um na kraju dopušta da se za uvijek nešto izgovara ništa. I pri tome se nikako ne osjeća jer pojmom nikako dodiruje najmanje jednu nedaću koja možda već sutra i neće sličiti pravoj nedaći, nego shvati da je ona bila pseudoalarm za narušavanje mira i stabilnosti bića. Umišljaj mučeništva najevidentnije pripada ništa stanju jednog uzgajatelja kulta ništavila: razmaženiku. Ali možemo ga vezati i uz preosjetljivca, paničara, perfekcionista, blentavca… Nisu li barem prva trojica pomalo i mazohisti?

No možda se nedaća pokaže i stvarnom nedaćom. Ako kao moderne Pandore ne reagiramo dovoljno brzo, iz jedne nedaće-kutije, kad je otvorimo, mogu pobjeći kojekakva zla, a zbog tromih refleksa i motorike sasvim je moguće da i mi zadržimo samo nadu čije nepresušne simbole oduvijek nosimo sa sobom i uokvirujemo kao najdraže fotografije. Čim prođe zbunjenost.

Nada je naš plaćenik. Današnje Pandore mogu čak i preko interneta naručivati ubojstva, pa ju šaljemo da likvidira ništa stanja. Samo nada nam se počesto vrati takva kao da je jedva izvukla živu glavu. I nikad ne znamo hoće li preživjeti ako je izmrcvarenu pošaljemo na još neki zadatak. Ili će postati prebjeg. Možda je već postala jer sve veći broj Pandora pati od depresije, konstatirajući da je nada, zapravo, ništa.