Strateg | Lana Derkač

PATRONAT POKRIVAČA

U mom doživljaju Šibenika ne odviše velika kupola na Katedrali svetog Jakova pokrivala je na čudan i nebeski način cijeli grad i njegov san. Nisam znala objasniti ni zašto su mi gradovi bili najljepši dok spavaju. Zbog njihove bezgrešnosti? Zato što ih tada više posjećuju anđeli? Ako su gradovi u snu i griješili, tada nisu počinili stvarne grijehove, nego imaginarne. I premda ti grijesi možda nisu bili bezopasniji, manje zagađeni i zatrovani, i premda su možda snovi gradova proizlazili iz jave, ipak su mi bili draži grijesi koje je jutro brisalo.

U ovom tekstu spominjem nekoliko pokrivača. Kupolu koja pokriva dio Katedrale, a na mojoj osobnoj slici Šibenika ona pokriva i cijeli grad. Svrha njena pokrivanja je zaštita sakralnog mjesta, ali i ukrašavanje, izazivanje udivljenja, približavanje Bogu. Moto projektanta kupole Katedrale mogao je biti: ljepotom do božanskog. No kupola-pokrivač pokriva u mom doživljaju čitav grad i tu se ne radi o stvarnoj fizičkoj zaštiti bića grada od prašine, sunca ili kiše. Krov građevine nije ujedno i krov grada, on je, nakon što prijeđe margine katedrale, samo simbolički i duhovni pokrivač koji štiti grad, ali i njegove stanovnike čak i u New Yorku. A najčešća je funkcija pokrivača da štiti tijelo koje pokriva od neke ozljede, štete. Tako i suvenir koji prenosimo, a pokriva boravak u mjestu za koje smo emocionalno vezani, može štititi od ozljeda koje nas vrebaju nakon razdvajanja od grada. Sve drage stvari i uspomene su pokrivači jer mogu, barem na tren, pokriti neki događaj. Bez obzira na to koliko manjkavo.

Gradovi su pokrivači jer svojim nastambama i nebom pokrivaju svoje građane, ali i došljake. A svojim događanjima nastoje pokriti i njihove potrebe. Najrazličitije.

Svojstvo pokrivača može se pripisati i svakom anđelu-posjetitelju. On svojim djelovanjem pokriva neopreznost neke druge osobe i čuva je. Odatle i naziv anđeo čuvar. On osobi koja vjeruje daje i psihičku podršku, intuiciju da joj se ništa strašno neće dogoditi.

Pokrivati u šahu znači braniti jednu figuru drugom. Pa onaj koji napada katkada nije ni svjestan zaštite figure koja stoji negdje iza, bočno ili ispred. Katkada dalekosežni krug djelovanja figure-zaštitnika iznenadi i ugroženu figuru koja je, srećom, pokrivena. No ponekad figura kojoj je potreban pokrivač bude i zaprepaštena nepažljivošću svog pokrivača koji je pao pokraj nje ili je zaboravio svoju funkciju. Pa ne uspijeva jedan pokrivač ama baš sve pokriti!

Postoji svojevrsna jagma za pokrivačima i samo budala može tvrditi: Ovo će uvijek biti samo moj pokrivač. Katkada dosadi monotonost istog pokrivača. No monotono je i pokrivaču! Sve mu je već poznato, bez živosti, ako vječno pokriva jedno te isto tijelo. Premala raznovrsnost radnji, stanja i zbivanja je pod njim, čak i ako se ondje nepredvidljivo i počesto izmjenjuju glagoli. Na početku imamo dojam da pokrivač može pratiti promjene kao da iščekuje intrigantnu „sapunicu“. No prosječan gledatelj najčešće se zasiti i prekomjernih epizoda iste serije jer one s vremenom postanu predvidljive.

Pokrivaču se može činiti i da najbolje pristaje uz ono što poznaje i da, prekrivajući tijelo na kojem se već ulegao, baš t najkvalitetnije pada. A pokrivanom je tijelu neobičnije ostati bez pokrivača što je duže pokrivano. Sve je stvar navike. Brz tempo civilizacije i nagon za opstankom diktiraju što brže privikavanje na novo pokrivalo. Stavljaju naljepnicu express na prilagodbu jer ona je uvjet za održanje i uspjeh. Najštetnije je mirovanje, a mirujemo jer hoćemo jedan jedini i baš taj pokrivač! Privrženost pokrivaču čije signale više ne hvatamo neracionalnost je harakirija.

Meni, uvijek hladnih ruku, draga svrha pokrivača je toplina. Zato sam davno dobila deku od devine dlake.

No moguća uloga pokrivača je i skrivanje. Treba se sakriti jer se ne osjećamo dovoljno sigurno pred vanjskim svijetom. Životinje to čine mimikrijom, pokrivačima tijela. Uvijek je lakše pod skupnim pokrivačem, ako je već riječ o skrivanju. No i veća je opasnost od izdaje.

Može se dogoditi i da, pokriveni pokrivačem koji nas skriva, propuštamo pozitivno djelovanje vanjske sile. Uhvati nas panika, izgubimo vjeru pa se branimo od izloženosti koja nije neugodna, a ne mora ni negativno završiti.

Katkada volim uz kavicu, neobavezno brbljajući, prijateljima ispričati omiljeni vic. Ne znam od koga sam ga čula. U njemu glavni protagonist nosi na glavi svojevrstan pokrivač. Kapu. A zato da mu, slučajno, ne bi što palo na pamet.

Ma kako samo volim patronat pokrivača!