Strateg | Lana Derkač

ZUMIRANJE ZUMIRANJA

Danas me jedan kritičar neopisivo podsjetio na fotoaparat, i to sposobnošću zumiranja, fokusiranjem, veličinom svoje rezolucije – dok sam primjećivala njegove fleševe gotovo divovskih razmjera.

Svakim javnim kritičkim razmišljanjem kritičar, kojeg možemo doživljavati kao svojevrsnog skupljača, unosi sve gradove, sve ljude, sve dojmove o kojima govori na nova mjesta i time ih rasprostranjuje. Tako su nam Pula, Đakovo, Osijek, Zagreb i ini gradovi puni Vrkljaničine svile i škara, Coetzeeove sramote, Coutova stabla frangipanija…

Baš pomoću kritike, u najširem smislu riječi, u sve gradove i na svaki milimetar Zemlje unijet je svjetski etos. Katkada samo etos neke zajednice. Svatko od nas je mali, perspektivan ili neperspektivan kritičar svega oko sebe.

Ako se malo i nakratko udaljimo od urbanog okružja i spomenemo sindrom bumeranga koji bi trebao biti prisutan u svakom pravednom društvu, to znači da bi se svaka loše i pristrano „bačena“ kritika trebala vratiti i „pogoditi“ na kraju samog kritičara.

Sindrom beduina opet je iznimno važan za još nepoznatog pisca jer kritičar može izvući iz čitateljske pustinje njegovo djelo kao beduin nataloženu pustinjsku ružu. Otrgnuti ga iz samačkog života i osigurati mu često mijenjanje duhovnih partnera.

Kritičar zagriza jabuku kušnje – književno djelo. No za razliku od biblijskog Adama, on nakon zalogaja nije izgnan iz raja. Ne gubi poput Adama stanje spokoja. No bez edenskog zraka možda ostane autor jabuke, sićušni pisac čije se stvaralaštvo nikako ne može komparirati sa savršenstvom glatke izvorne jabuke.

U velegradskom okolišu kritičar je važan semafor, pa otuda dolazi mogućnost za light-show koji inhibira one koji čekaju na crvenom, a zamara one koji su dobili žuto svjetlo. Daje poletan ritam onima koji ugledaju zeleno. S tom razlikom da crvena boja ne znači zabranu, te se za pokušaj prolaza kroz crveno ili žuto svjetlo ne naplaćuje kazna zbog nepoštivanja znakova. Znakovi semafora više su vezani za emocionalna stanja onih koji su željni uzleta, odjeka. Prepoznavanja svojih rečenica.

Kritika moćno poražava, baš kao i ratovi. Samo stradalnici klasičnih ratova socijalno se zbrinjavaju, za njih se pronalaze stanovi, što se nikada neće dogoditi stradalnicima književne kritike.

Koliko se često posumnja, uopće, u objektivnost ili ispravnost pokretača književnog rata?

Ne postoji potpuno objektivan kritičar kao ni objektivan pisac, jer kako pjesnik skuplja dojmove za pjesmu poput razbacanih i slučajnih lego kockica, tako se i književna kritika u velikoj mjeri sastoji od dojmova. Kritičarev odnos prema bilo kojem liku nije lišen dojma.

Kod lošeg kritičarskog rada rečenice su lažna zrcala koja daju iskrivljenu sliku djela. Konveksna i konkavna zrcala.

Kritika nipošto ne smije biti revija kritičareve taštine i zlo je ako se odvija samo površna, a naizgled veličanstvena parada krupnih riječi koja istinski ne ponire u djelo.

No ako postoje prozaisti, pjesnici ili dramatičari koji se ne uklapaju niti u jedan model, onda moraju postojati i kritičari koji, zaobilazeći već ponuđene modele i stereotipe, uravnotežuju svoj odnjegovani identitet i čine ga sve stabilnijim.

U svakom slučaju, pred kritičarima su veliki izazovi. Vrstan kritičar mora neshizofreno pisati o shizofrenijama društvenih zbilja ispisanim na temelju doživljaja pisca. Dobar kritičar nužno mora posjedovati intelektualnu i iskustvenu ulaznicu za pojedino djelo.

Kritika nesporno jest književno djelo, ali čitatelju nije sasvim prijemčiva bez izvornog djela kojim je nadahnuta. A to djelo gotovo da ne funkcionira bez uporabe kompleksne zbilje i stvarnih ljudskih odnosa. Često mu pomaže ako ga je autor koncipirao kao reality-show. No kako bi dobilo pozitivnu kritiku, nužno mora nadjačati očekivano. U njemu se mora naći barem jedan iznenađujući stanar. Lucidnost je dobrodošla.

Da bi mogli progovoriti, dobri kritičari, za razliku od većine bića našeg užurbanog i površnog svijeta, prvo moraju znati slušati. I što je prava rijetkost naše svagdašnjice, znaju i čuti. Posjeduju čitateljsku strpljivost, a kao što je rekao Metastasio, najsigurniji je onaj sudac koji sudi sporo.

Upravo su kritičari oni koji dodaju ili oduzmu s perpetuummobilske vage autorove taštine i svojim djelovanjem njegovu egocentričnost svedu na pravu mjeru, pa čak i ako više njih, premda se bave istom temom, ne zagovara isto.

Kritičari svojim kritikama smanjuju dio nedorečenog planetarnog prostora. Ali taj dio mogu i povećati otvaranjem nekih novih pitanja koja se prije ili poslije nametnu njihovu kritičkom umu.

Svaki kritički prostor posjeduje, zapravo, mogućnosti kritičara i mogućnosti autora temeljnog djela na koje se nadovezuje kritika. U kritici su uprizorenja onoga što je neki autor, bez obzira na to je li riječ o književnom, likovnom ili filmskom djelu, učinio i mogao učiniti, odnosno onog što nije trebao učiniti. U njoj su česta minimaliziranja ili predimenzioniranja djela.

Iz kritike se mogu iščitati osobna mitologija samog kritičara i osobna mitologija autora temeljnog djela. One su stavljene u odnos. A tu su i mitologije likova iz djela, bez obzira na to je li djelo pisano u prvom licu. Katkada se mogu preklopiti mitologija autora i nekog njegova lika, ili naprosto nečije druge mitologije. Korisno je ako kritičar u djelu prepozna nešto od svoje osobne mitologije. Ostaje pitanje kako će se sada još i kritika djela uklopiti u čitateljevu mitologiju. Jer kao što djelo nalazi svog čitatelja koji postaje pisac kritike, tako i svaki javni kritičar, izgovarajući ili ispisujući svoj stav prema djelu, nalazi kritičara svog djela – sekundarnog djela. Na taj način misli cirkuliraju, tvore ciklus i utječu na javno mnijenje pa preko njega, svog posrednika, nakon nekog vremena i malo-pomalo mogu znatnije ili neznatnije utjecati na pojedinčevu egzistenciju.

Što dovodi do laičke kritike umjetničkog djela? Recimo kritike iz hobija. Zašto kritičar uopće uzme na razmatranje jedno djelo? Iz tih pitanja proizlazi da je analiza djela u svojoj osnovi potraga. Čitamo, gledamo, slušamo, udišemo, dodirujemo i katkada se služimo šestim čulom jer želimo naći zadovoljstvo nakon osjeta frustrirajuće svakodnevice. Svojevrsnu relaksaciju.

Ako se već pomoću djela, kao i pomoću njegove kritike, fiktivni likovi iz tih djela šire i miješaju svoj duh s duhom mještana u čije su gradove došli, idem pogledati film. Baš me zanima kako ću poslije toga zumirati njegovo novinsko zumiranje.