Strateg | Lana Derkač

BORBA

Na TV-prijemniku upravo se cakli lik koji je pobijedio jučerašnjeg sebe. Ozaren je. Uspijevam zamisliti neobičan, nekonvencionalan žuti ring na kojem piše: Sam protiv sebe. Bez sumnje, tom posljednjom borbom junak je srušio svoj osobni rekord star tek nekoliko sati. U svakom slučaju, slova koja se gnijezde na ringu pozivaju na veliku borbu.

Katkada mi se čini da bitka protiv samoga sebe posjeduje manju dozu dramatičnosti od bitke protiv drugoga, a riječ je o najtežoj borbi. Najbolnijoj. Sve je u redu dok se pred sobom u zrcalu ne spazi neodlučnog borca. Fightera koji ne mora radijaciju svoje neodlučnosti primati iz zrcala, već je naprosto uzima iz svega oko sebe. Njegova neodlučnost i bez slike ovladava prostorom, pa se nedostatak samopouzdanja i osjećaj uzaludnosti šire. Neodlučnost, kao i neadekvatna strategija, zbog pogrešne procjene ili nezainteresiranosti za borbu, neprijatelji su svake borbe. Definitivno je najveća borba ona protiv sebe jer prije nego što krenemo u borbu s drugom osobom, moramo ovladati sobom da bismo bili efikasni. U Bibliji piše: Tko se teško srdi, bolji je od junaka, i tko nad sobom vlada, bolji je od osvojitelja grada.

Potrebno je, dakle, pokoriti sebe radi samog sebe.

Zanimljivo je da smo toliko puta poraženi u borbi protiv samih sebe iako se ne smatramo svojim neprijateljima. Prema nekom drugom tko bi toliko puta porazio našu volju, većina nas bi osjećala barem otpor. Kod poražavajuće borbe sa samima sobom osjećamo inferiornost jer je taj zbog kojeg smo izgubili slab. U borbi sa samim sobom izgubio je jedan dio nas, i to baš onaj kojeg smo odlučili podržati. I pobjednik koji je protiv naše volje pobijedio ostaje u nama, ali se javlja osjećaj slabosti jer pažnju usmjeravamo na preferiranog gubitnika.

U ovom trenutku pada mi na pamet znak iz kineske religije, znak za yin i yang. Valjda zato što u svemu ima i barem malo suprotnosti, borba unutar jednog bića je neizbježna. No kad bismo čitav život nastojali samo izmirivati i ublažavati stalne i divovske suprotnosti, ubrzo bismo završili na psihijatriji. Tješi me rečenica mog zagrebačkog prijatelja koji mi je u zafrkanciji, nakon što sam mu ispričala jednu suludu i otkačenu zamisao, danas rekao: Kad završiš u Vrapču, bit ćeš mi blizu, nosit ću ti naranče. Što sam mu odgovorila?! Pa rekla sam: Dobro, volim da se o meni brinu. Svatko voli da se o njemu brinu jer tuđa pažnj a može smanjiti negativnu radijaciju kojoj smo bili izvrgnuti za vrijeme borbi s drugima, ali i sa samima sobom.

Što je velika borba za nas, a što za druge? Mora li akter velike borbe nužno biti div? Može li nejaki lik biti sudionik velike borbe? Dakako. Ali može li netko sasvim sićušan biti glavni akter velike borbe? Naravno, ali ako je borba gledana iz njegove perspektive.

Ako kažemo da suvremeni grad ljudska bića proždire svojim betonom, kriminalom, korupcijom i nedosljednostima, kao i gomilom besmislica, možemo tvrditi da je zavladao kanibalizam. Pa je svatko od nas prisiljen boriti se. No u konstataciji da je grad kanibal zbog divljačkih postupaka svojih građana krije se pogreška. A i neki građani još uvijek ne mogu pripadati onom neregistriranom i katkada fluidnom klubu ljudoždera. Naravno, ovdje je riječ o simboličkom ljudožderstvu.

Katkada shvatimo da smo uvučeni u žarište borbe, a da borbu nismo planirali. Pa smo potpuno nepripremljeni. Nismo mislili da su oko nas osobe koje bi nam učinile bilo kakvo zlo. Ali one ga ipak čine, namjerno ili nenamjerno, svjesno ili nesvjesno. Nekad nam ne žele učiniti nažao, ali u egoizmu rješavanja vlastitih problema ne zamijete što čine. Ili se ne obaziru. Ili same sebe i druge uvjeravaju da koječega nisu bile svjesne jer je tako jednostavnije – imaju opravdanje. Čemu uopće ljudska isprika? Njen razlog može biti dvojak: stvarna unutarnja potreba zbog osjećaja krivnje, ali i pragmatizam – dalekovidno sagledavanje budućnosti i uviđanje da je sigurnije ispričati se.

Valjda baš zbog neplanirane borbe s faktorom iznenađenja, u koju smo ušli bez strategije i neočekivano, na naš bankovni račun dospijeva nepovjerenje. Jer, naravno, postoje i banke vjere u kojima se također može otići u minus. Katkada mi se čini da toga nepovjerenja ima dovoljno da sagradim zgradu koja će imati samo jednokrevetne sobe. Ako kome bude hladno, unajmljivat će termofore.

Često uočavam, kad putujem, da i sam krajobraz stoji uz cestu kao neodlučan borac. Pa ipak, u proljeće će pobijediti zimskoga sebe, u ljeto pobjeđuje proljetnoga sebe i tako redom.

Krajobraz nije nespretan, savladao je vještinu.

Ali nakon promatranja njegove svrhovite borbe udaljene od bilo čega shizofrenog i urbanog, još sam izloženija zračenju uzaludnosti jer ne uspijevam navesti puno ljudskih borbi koje imaju smisla. Daleko ih više ne posjeduje ama baš nikakvo humanističko opravdanje.

Još je jedna ključna razlika između borbe flore i borbe čovjeka. Krajobraz se uvijek bori na svoj miran i strpljiv način, kao što to čini lisnim i cvjetnim pupovima. Takav je način borbe za ljudsko biće raritetan. Ono se češće koristi agresivnijim načinima borbe, osjeća netrpeljivost i nervozu, sve češće je pod stresom, nema vremena čekati promjene, a i ne vjeruje u njih, pa je katkad sklono i suicidu. Ono stvari sve češće rješava munjevito jer nema na raspolaganju beskonačan broj godina.

Znatiželjna osoba uvelike je sklona i riziku, te srlja u brojne opasnosti. Ulazi u najrazličitije hobističke borbe iz vlastitog gušta. Pa tako mogu osjetiti kako mi uz autocestu mrzne grlo jer u plastičnoj čaši nalazim maglu. Onda se s maglom počnem utrkivati po cesti. I usput osjećam kako neprestano pokušavamo pretjecati, kako se iz znatiželje i gušta svi mi zapravo utrkujemo čak i s vlastitim zaštitnikom, anđelom-čuvarom.

Ponekad ne možemo procijeniti jesmo li ušli u neku borbu ili nismo. I ako jesmo, zna li već protivnik da smo postali borac koji se s njim bori? Po čemu to možemo znati ako ga izbjegavamo pogledati u oči? Po rasporedu sjena u nekom prostoru? Možda bismo i za to trebali, u nedostatku zdravog razuma, osnovati neko povjerenstvo. Hoću li se trzati ako usnem nagorjeli konzilij?