Strateg | Lana Derkač

O JEZIKU

Pozvana sam u Strugu kako bih izložila svoj esej o jeziku jezera koji što skorije trebam napisati. No, nažalost, ne mogu otputovati i ondje dva dana gonetati jezik Ohridskog jezera koji me prošli put, kad sam bila na festivalu poezije, osvojio svojom mirnom melankoličnošću. Ili je to bila moja melankolija, stopljena s jezerom koje uvijek prima vanjsku sliku. Pa je tako i ono svojevrsni ekran, možda čak čitav TV-prijemnik, ali za razliku od onih prijemnika u sobama, ovaj istovremeno dok emitira svoj program, jezerski program, hvata i tuđi program, program vanjskog svijeta, što znači i ljudski program. Štoviše, od pamtivijeka i emitira dva programa i više nisam sigurna kojim jezikom, ili bolje rečeno, kojim jezicima govori.

Tema eseja za koji sam mislila da ga s obzirom na okolnosti neću pisati, stvara preda mnom niz križaljki koje me vuku da ih barem djelomično pokušam ispuniti moždanom olovkom, olovkom smisla. Premda mi se čini da bi slova koja treba upisati u te križaljke svaki put mogla biti sasvim drukčija i samo s neznatnom mogućnošću ponovljiva.

Što je jezik? Ako je svaki jezik sredstvo sporazumijevanja, kako kaže definicija, koliko se jezici razlikuju međusobno? Njihova najveća, a u isti trenutak i najnevažnija razlika jest to da drukčije zvuče i drukčije izgledaju napisani makar se koristili i istim pismom. Dakako, mogli bismo govoriti o narodnosti jezika i dokumentima koji tu narodnost brane, ali nisu jezici stvoreni radi ponosa nacija, nego kao pomoć za međusobno razumijevanje. Ponos na kulturnu baštinu javio se tek kasnije. Određene slike bez slova također su jezik jer šalju jasne poruke ljudima, ali i svim bićima jezera i one se, u smislu prepoznavanja, neznatnije razlikuju jedino povijesno i geografski. Ako različiti jezici ne govore o istim temama, kako bi pripadnik druge jezične zajednice shvaćao prevedeni film ili književnost? Budući da ljudi različite jezične pripadnosti u svakodnevnom životu, ako izuzmemo ratove i borbu za kapital ili pak emocionalna nadmetanja, barem djelomično shvaćaju jedni druge u svakodnevnim multikulturalnim situacijama ili kroz umjetnost i znanost, moglo bi se zaključiti da je rodovnik jezika ipak sporedna stvar. Zahtjevniji je problem razumijevanje između čovjeka i prirode koju, katkada, kao i drugog čovjeka, shvaćamo prekasno kroz njen mirni i spori govor pa ne osjetimo potrebu za ekološkom zaštitom njene ranjivosti. Nije točno da se šuma ili jezero ne bave nama, nego samo mi njima. Dokaz te tvrdnje je činjenica da priroda čak i svojom slikom, čak i kad umire zatrovana toksičnim česticama, govori upravo o čovjeku, a da ništa ne pokušava reći. Premda čovjek vjerojatno nije onaj čije se ime posljednje, u smrtnom času, kotrlja njenim jezikom. To znači da se priroda može istovremeno oglašavati s po nekoliko govora. I da je moguće posjedovati visoku semantičku produktivnost, a ipak ne znati poslovati.

Koliko je moguće razumjeti jezik koji ni aktivno, a baš ni pasivno ne govorimo? Ne krademo li tuđe nasljeđe, tuđu baštinu, ako damo do znanja bilo kojem jezeru da smo ga razumjeli? Ne spašavamo li, razvijajući suosjećanje s jezerom i okolišem, održavajući i brinući se za imaginarnu državu prirode, tu nepreglednu Beauty Land, zapravo i ljudske države? Pokazujući poštovanje za prirodine svete knjige.

Sve promjene u jeziku, pa i one najsićušnije, jesu kretanje. Treba poslušati što jezik opisujući bilijune i bilijune nijansi, kao i zvjezdanu prašinu o kojoj najčešće ama baš ništa ne zna, tako uporno i požrtvovno govori. Zašto je katkada nemoćan kad je u stanju biti i prilagodljiv i neprilagodljiv, i tih i glasan? Kad je sveprisutan, bez obzira na to što mi mislimo da ga nema jer ne prepoznajemo uvijek da govori. A govori. Jezik je preobuhvatan da bi se sastojao samo od zvuka i slika pisma. Sastoji se on i od drugih slika, govori i mirisom, okusom, opipom te mu tako proširenom sve manje možemo uočiti državljanstvo. Ili ga uopće ne možemo uočiti.

Već me dugo zanima postoji li čudovište zbog kojeg tko, ako ga vidi, izgubi dar govora. U Rijeci na Trsatu nalazi se kip baziliska. Godinama je ondje u neplaćenoj službi kao držač obiteljskog grba. Ali ako bi tko vidio baziliska uživo, taj bi oslijepio, kaže turistička brošura. Katkada žmirim kad pomislim da bih ga mogla vidjeti i tada razmišljam o osobama koje žmire čitav život u strahu da im neko stvarno ili mitološko biće, ako ne budu dovoljno na oprezu, doživotno ne oduzme moć osjeta. Čini mi se da duže ne vide nego da ih je čudovište ili netko drugi ipak oslijepio. Uzeo im dio slikovnog jezika. Panično izbjegavajući susret s njim, baš na taj način, jezikom straha, gotovo čitav život s njim komuniciraju. Često pomislim na brošuru s Trsata, premda se u svim drugim knjigama što sam ih imala u ruci bazilisk spominje u nešto drukčijem kontekstu. On je u njima gmaz koji samim svojim pogledom ili dahom ubija onoga tko mu se približi, a da ga ne opazi ili ne pogleda. Predstavlja moć, uništava sve koji mu uskrate poštovanje. Označava smrtne opasnosti egzistencije koje je nemoguće na vrijeme opaziti. Valja ga gledati i prihvatiti njegovu vrijednost da se ne postane njegovom žrtvom. Kakav kompleksaš!

Boje li se jezera čudovišta? Duboko, no bezrazložno vjerujem da ona štite čudovišta i da je jezik Nessiea i Loch Nessa gotovo jednak riječima razmijenjenim između oca i djeteta.

Ne miješaju li se povremeno jezici u jezeru do neprepoznatljivosti? Kao kad sam u bazenu s lotosima na jugu Indije pokušala razdvojiti različita pisma čije sam guste i iskrivljene, tek izgovorene odraze našla da se tiskaju, još se više deformirajući, zapinjući i sučući se na stotinjak cvjetova. Jesu li se sjevernjački jezici ponašali ondje kao klasični meteoropati ili su ipak ostali nepomućenog zdravlja, zahvaljujući egzotičnoj i zanimljivoj priči ispisanoj po krajobrazu rukom monsuna? Za razliku od stvari koje su nepomične, pa time i komunikacijski jednosmjerne, koje, doduše, mogu biti nevjerojatno sugestivne, ali ipak ne čuju što se njima poručuje, krajobrazi mogu osjetiti naš jezik. Na osmom stupnju sjeverne zemljopisne širine oni često samo zijevaju ili se blago smiješe. Zajedno sa svojim vodama.

Ni u jednoj knj ižari nisam našla rječnik koji bi bio neophodan za dobru konverzaciju s bilo kim drugim osim s ljudima, pripadnicima drugih jezika. A baš s njima se već najbolje i razumijemo. Katkada se neki od nas, neki od kućnih ljubimaca svemira, dobro razumiju i s vlastitim kućnim ljubimcima. Bit će da se najmanje razumijemo sa stvarima, iako nas neke od njih, porukom oblikovanom u tijelo, privlače do ludila. A s jezerom?

Jezeru od davnina čovjek postavlja kojekakva pitanja. To je činio i Narcis. Njemu je jezero odgovaralo ekranom na kojem je samodopadni mladić prepoznao ne jezerski, nego onaj ljudski jezik. Jezero može prividno komunicirati. Govoriti, a da ne iznese svoj stav. Uhvatiti i emitirati sliku, a da ga se ona zapravo ne tiče. Narcis je bio taj koji je jezik jezera prevodio proizvoljno, podređujući ga svom egu. A s njegove površine iščitavao je samo vlastiti jezik.

No je li uvijek tako?

Ima li u jezeru svojevrsne metamorfoze?

Jezici izgovarani nad njim naočigled se mogu preobražavati u njegov jezik, jezerski jezik, rječit, a opet i nemušt. Ali je li taj jezik doista nemušt ako može, govoreći nam čak i nijemo, u nepravilnim vremenskim razmacima, ili čak govoreći samo uspomenama, na daljinu, u svojoj majstorskoj radionici proizvesti niz intrigantnih asocijacija, ispisati jedno malo književno djelo čije rečenice tek kasnije prepoznajemo? I je li to onda zaista samo jezerski jezik? Nije li u tom slučaju on metamorfozirao u ljudski jezik?

Nije li svako autorsko djelo dojmom obogaćen i dotjeran zapis nečije usmene predaje? U ovom slučaju jezerske usmene književnosti. Ne doživljavam li zapravo čitavo jezero kao šifriran govor? Ne doživljava li jezero sa svom svojom florom i faunom ljude putem jezika? Tko će kome prije razotkriti kodove?

Ali Ohridsko jezero posjeduje golemu količinu melankolije (mislim da je ipak riječ o njegovoj, a ne mojoj melankoliji) kojom je definitivno u stanju začarati, pa nema nimalo grubosti u pokušaju krađe njegovih tajnih kodova. Samo čežnja da se barem na tren potone u njegovu mistiku, u njegove jezične bisere.

Bilo bi zanimljivo vidjeti kardiogram bilo kojeg manjeg jezera. Zamišljam da bi jezik njegove uzbuđenosti i stresa pokazivao blaže oscilacije od kardiograma rijeke, koji bi govorio burnije. Rijeku čeka dugačak put, pa očekujem da viđa više uznemirujućih slika na mjestima kojima prolazi. Možda se varam. Jezero je šutljivije, samozatajnije. Ne istresa svoje nemire bučno. Tuđi jezik koji ga istinski dirne upija do dubina, za razliku od jezika koji samo reflektira. Jezik koji ga oskvrnjuje u sučeljavanju dominantniji je od njegova, a onaj koji ga izgovara ponaša se kao da ne snosi nikakvu odgovornost. Nevoljko razmišljam o poraženom jeziku jezera.

Draže mi je razmišljati o jeziku kao kakvom zavodniku. O bilo čijem jeziku. Jezik ne osvaja samo zvukom, bez obzira na žensku nježnost ili odrješitost i tvrdoću. On je biseksualan, jednako se podaje i muškarcima i ženama dok plijeni idejama koje zapravo i nisu njegove, ali ih prenosi. Privlačan je dok zavodi i odmara se, nepokretan na suncu kao gušter. Jezik je biseksualan koju god mu karakteristiku pripisali. Pa tako i kad u njemu nastaju nove riječi i sazrijevaju izrazi, to jest kad u njemu mutira povijest. Ili kad se ponovo vraća u neko od razdoblja djetinjstva, pa onaj tko govori počinje pridavati pažnju riječima koje je nekada davno rabio, a onda prestao.

Jezik se pretvara u energiju. On može biti veoma snažan. Njegova energija pokreće čitav niz najrazličitijih reakcija.

Istina je da jezik može isparavati svjetlost, pa i mrak, sasvim mali i privatni ili onaj sveopći što obilježava povijest. Može isijavati toplinu i hladnoću, ciklonama i anticiklonama te godišnjim dobima utemeljenu ili neutemeljenu. Sigurno je da iz njega, koji bez sumnje zna zavesti, izbija magnetizam.

Na polici čuvam razglednicu jezera na kojoj njegov jezik neumorno ponavlja kolovoški isječak. No kako je moguće da on bez prestanka emitira energiju, pruža mi toplinu koje u mojoj sobi inače ne bi bilo, a pritom se ne troši? Ne nestaje, nego cjelokupan ostaje. Jesu li uspomene te koje mu ne daju da se potroši? Ali i da u sobu uđe druga osoba, osoba bez ikakvih uspomena s tog jezera, primala bi barem refleksiju sunčane energije s njegove površine, ako već ne bi bila prijemčiva za njegovu radijaciju, raspoloženje koje ono širi, a da nema bilo kakvu namjeru energetskog napajanja.

Ne znam ni kako bih objasnila činjenicu da dvije potpuno jednake količine glasova, ako im je značenje drukčije, ne posjeduju istu energiju. Iz toga proizlazi da bi u jednadžbu koja kompetentno govori o jeziku trebalo uvrstiti semantiku odaslanog. Pažljivijom analizom trebalo bi utvrditi u kakvom je točno ona odnosu s energijom koju proizvodi izrečeno.