Strateg | Lana Derkač

GLADOBOLJA

Katkada mi se događa da letimično pregledavam tekstove i u brzini krivo pročitam riječ. Tako sam jučer pročitala riječ gladobolja umjesto glavobolja. Najčešće me pogrešno pročitane riječi opsjedaju. Od jučer se često vraćam na gladobolju, ona u meni fermentira.

Gladobolja je, zapravo, boljka koja se najčešće javlja bez fizičke boli. Bol se može javiti nakon nekog vremena u kojem nema dotoka tvari, ali ne traje dugo, samo se govor i kretnje svedu na minimum, kaže moj kolega biolog. Radi uštede energije. Sigurna sam da bi moj kolega znao i za druge vrste gladi o kojima ga ne pitam jer ih znanost koju je studirao uistinu ne izučava. No vjerojatno bi se složio da duhovne gladi mogu itekako oslabiti imunitet i izazvati psihičku bol u vidu melankoličnih raspoloženja i depresija koje opet utječu na nove fizičke boljke. One više nemaju veze s kruljenjem u želucu (i želudac je medij), ali nas vraćaju u biologiju. Ni sama ne znam zašto tu bol doživljavam kao nadbol. Vjerujem da percepcija boljki ovisi o osobnom iskustvu i da bi onaj koji u trećem tisućljeću još uvijek umire od gladi ili onaj koji je proživio holokaust, više mjesto u hijerarhiji pridao onoj boljki koja nastaje nestankom glukoze i apstinencijom crijevnih resica koje nemaju što upijati. No sve gladi igraju simultanke, pune natjecateljskog duha s onim materijalnim i onim metafizičkim dozama tvari što plutaju krvlju bića i izazivaju osjećaj sitosti. Tako jednom rukom jedem čips, a drugom listam Art & Decoration i hranim se fotografijama namještaja u japanskom stilu.

Gladobolja uključuje oskudicu, premda vjerujem da i tu ima hipohondrije, pa je bolje govoriti o osjećaju oskudice. Duhovne gladi izmišljaju svoje oficijelne i neoficijelne obroke i tiraniziraju, kao što je glad za hranom, u doslovnom smislu riječi, smislila doručak, ručak, večeru, međuobroke. One prave i uvriježene, ali i malo konzumacija sa strane. Svaka glad mali je odašiljač. Zbog nje susjed upravo pali vespu.

Ako smo, naviknuti na veću količinu hrane, pojeli više ukusnih tvari i imaginacija, potrebna je veća količina tvari kako bi ugušila i skršila naš apetit. Kao što je punijim osobama potrebna veća količina tvari kako bi bile site i održale svoju materijalnu kilažu, tako je i u duhovnom konzumerstvu osobama naviknutima na obilje potrebna veća količina estetike ili bilo kojeg drugog zadovoljstva kako ne bi osjetile oskudicu. Nakupine neopipljivog i metafizičkog „sala“ dostatne su za kratko razdoblje i brzo se istope. Za razliku od osoba koje su naučile živjeti u oskudici zadovoljstava, u neimaštini svoje duhovne okoline ili čak u obilju u kojem su baš one dobivale najoskudniji i jedva mjerljiv dio surogat-rajske torte, pa ne osjećaju toliku glad za duhovno „najkaloričnijom“ tortom. To nipošto ne znači da one tu tortu ne žele, nego samo da ne mogu prepoznati odmah one sastojke koje nisu registrirale jer ih nikad nisu ni okusile. Osjeća li spiljski čovjek glad za Čajkovskim?

Kao što zbog ugruška koji zaustavlja prolazak hranjivih tvari dolazi do oduzetosti, tako i zbog nedotoka nekih imenica koje se ne bi mogle mjeriti klasičnom potrošačkom vagom, može doći do emocionalne oduzetosti. Ako ta oduzetost ne djeluje na gubitak govora, njena posljedica može biti odsutnost sposobnosti zrelog i kvalitetnog govora. Primjerenog govora. Nadgovora.

Vjerojatno i kod unosa zadovoljstava u organizam duhovnom hranom postoje anoreksije i bulimije. Klinički neregistrirane kao anoreksije ili bulimije. To su bolesti u kartotekama neevidentirane kao one vezane za glad.

Ogromna je razlika između anoreksije koja je neracionalno, neplanirano, nekontrolirano odricanje od hrane i ciljanog, smislenog posta, kao što je i vidljiva razlika između bulimije i hedonizma.

Kao što sve što doslovno progutamo ne prolazi u organizmu jednak put (npr. lijekovi mogu ući u krvotok spremni za raznošenje po stanicama prije ulaska u crijeva), tako i svu duhovnu hranu, sve informacije, ne unosimo jednako dugačkim putem u svoje stanice. Ne gutamo jednako brzo sve tekstove ni sve interijere. Ne uočavamo podjednakom brzinom sve oko sebe. Pa i ovdje možemo govoriti o hrani kojoj treba dulje da se razgradi. I ovdje imamo složeniju i jednostavniju hranu. Kao i onu koja nam je važnija – s oznakom žurno. Do koje nam je više stalo, pa brže razgrađujemo njen sadržaj. Od koje se teže sustežemo. Za razliku od hrane u doslovnom smislu, čija razgradnja nije vezana za vlastitu motivaciju, svojom naklonošću možemo utjecati na lakši prijem duhovne hrane. Enormnu potrebu za utaživanjem jedne vrste gladi, kojoj dajemo prioritet pred dobrim balansiranjem pri zadovoljavanju ostalih gladi, možemo nazvati gladomanijom. Erotomanija i kleptomanija također su gladi, a svaka je glad signal.

Događa se i da osjetimo jednu gladobolju (npr. glad za anđeoskom harmonijom ili za tepanjem), a ne nasitivši se, unesemo u tijelo hranjiv sadržaj potreban za neku drugu gladobolju. Pogotovo ako taj sastojak, poput čokolade, podiže razinu serotonina u organizmu. Ovdje je riječ o transformaciji gladi i krivotvorenju. O falsifikatima izvorne gladi.

Dakle, možemo se udebljati i istovremeno vjerovati da jedemo manje nego ikada, misleći na duhovnu hranu, a radi kompenzacije konzumirajući sasvim tvarnu hranu. Barem za neki gušt. Ili mršavjeti, ne osjećajući potrebu za hranom, a osjećati se sitije nego ikada od alkemijske hrane čije se ljupko „salo“ najbolje vidi u zračenju lica. To „salo“ grije i ne da da se smrznu oči, pa nam i one sada šalju čudesnu energiju. Signal sitosti je umirujući i ne tjera na akciju, nestrpljiv pokret, za razliku od signala gladi. Sitost ima svoju auru.

No koliko god debljanje kao povećanje tjelesne težine može škoditi zdravlju, toliko debljanje u smislu povećanja unosa jestive i ukusne duhovne materije povećava imunitet. Štiti od hajdučije frustracija. Svakidašnjeg stresa.

U kontekstu gladi također bi trebalo razmotriti semantiku riječi savjet i zavjet. Savjet se može shvatiti kao tuđa preporuka kojom se sugerira određeno ponašanje kako bi se utažila neka glad. Ali tko kaže da svatko ne može preporučivati i sam sebi! Zavjet je već nešto bitno drukčije jer uključuje samoodluku. Zavjet bi mogao biti predočen kao savjet dan samome sebi, ali takav savjet ima dodatnu, a diferencijalnu komponentu, to je savjet koji se mora najserioznije uvažavati i kojeg se treba beskompromisno pridržavati. Čest je zavjet Bogu, a trebalo bi istražiti ima li njegovo kršenje pogubnije posljedice od odbacivanja savjeta. Krajnji rezultat nepridržavanja savjeta je da se eventualno ne utaži glad ili da se konzumiraju loše ili čak otrovne supstance koje mogu odvesti i u smrt. Dok nas zbog kršenja zavjeta može sustići Božja kazna. Je li ona neizbježno okrutnija od posljedica koje bismo iskusili ako ne poslušamo savjet? Teško je dati bilo kakav kategorički odgovor jer kršćanski zapisi kazuju da Bog prašta. Oni između Boga i dobrote stavljaju znak jednakosti. Da se kojim slučajem Prometej i njegova glad za vatrom spominju u Novom zavjetu, a ne u kontekstu grčke mitologije, velika je mogućnost da bi mu njegov grijeh gladi Bog oprostio tako što bi poslao one koji sami nemaju grijeha da mu kljucaju jetra. Pa onda ne bi postojao njegov potencijalni mučitelj.

Među meni drage stihove pripadaju, svakako, i oni Kranjčevićevi iz „Mojsija“ koji kažu: I tebi baš, što goriš plamenom / Od ideala silnih, vječitih, / Ta sjajna vatra crna bit će smrt, / Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam / U ideale svoje sumnjati. Jer gubljenje ideala kojih smo gladni ukida traženje načina da se glad utaži. Ne vrijedi se boriti, glad je sada gotovo mrtva, a ona je pokretač. Hercule Poirot ili neki suvremeniji istražitelj mogao bi pokušati otkriti počinitelja ubojstva uz pomoć metafizičke forenzike.

Bog poznaje glad jer da je ne poznaje, kako i zašto bi stvorio svemir? Svemir je proizvod Božje kreativne gladi. Ekološki čist i bez GMO organizama nakon Velikog praska.

Ljudska je glad samo pojednostavljena i degenerirana shema neke veće gladi.

No vratimo se zavjetu. Mislim da kod krhke volje i odustajanja od apstinencije, to jest žrtve na koju se obvezalo, neizbježno dolazi do kraha snažne slike o sebi. Srušili smo mit o vlastitoj samokontroli. Sada smo bolesno gladni jer smo padom izgubili još jednu sitost. I taština nam je gladna nakon iscrpljujuće i ponižavajuće borbe s iskušenjem. Iako možda osjećamo mučninu te smo izgubili apetit.

Zavjet je ugovor koji nije potpisan, na koji druga strana nije pristala u smislu vidljivog očitovanja. Ali osoba koja se zavjetovala nada se pristanku koji će joj biti obznanjen nakon što ispuni zavjet. Samo ne smije izgubiti ustrajnost i posumnjati. Vjera uvijek podrazumijeva nadu.

Post je uvriježen oblik zavjeta koji nevjernici ne mogu razumjeti jer on za njih sadrži apsurd: kako gladovanja mogu dati sitost! Samo ako vjerujemo, događa se čudo – odricanjem od hrane, na kraju posta, trampom i žrtvovanjem, dobivamo duhovnu hranu. Happy end. Ne govorim ovdje o vjeri i nevjeri u teološkom smislu. Čak i da Bog ne pristane na svoje ugovorne obveze koje nikad nije potpisao, moglo bi se nazreti nahranjeno samopouzdanje – mi smo ti koji su jaki i koji su kadri održati riječ. A zar svijest o sposobnosti samokontrole nije jedna utažena glad, tj. sitost? Sigurnost nas hrani. Ona je natkalorična. Da Orfej nije osjetio glad za sigurnošću i da se nij e okrenuo, Euridika ne bi bila nepovratno izgubljena na izlazu iz podzemnog svijeta.

Komplicirane su gladi. Zato pozivam pronalazače da pronađu univerzalnu infuziju za sve vrste iznemoglosti. Ekstra infuziju. Znam da siti ljudi najčešće nisu sveci, ali nedvojbeno je da oni koji su upravo objedovali neki užitak imaju aureole oko glava.