Strateg | Lana Derkač

PISANJE POEZIJE KAO TERAPIJA

Pisanje poezije terapija je koja nas osnažuje da ustrajemo u nošenju svih malih i individualnih ili velikih i globalnih slika ovog svijeta i pretvaramo ih u rojeve šašavih i namnoženih metafora, usporedbi, onomatopeja, personifikacija i inih stilskih figura. Jer neprestano i gotovo redovito, bez pristanka i potpisanih sporazuma, podnosimo hirovito nebo i nepovoljnu mentalnu prognozu, plimni val izbezumljujućih zahtjeva koji su nam iznova postavljani i poplavljuju svaku opuštenost. Podnosimo još uvijek nereciklirani stres nakupljen pred televizorom zahvaćenim nelogikom i glupošću, saveze u kojima nismo i u kojima jesmo, iznuđivače uzaludnosti ili ljubavni uzdah monotonije kao povremenog partnera.

Svaki pjesnik koji pisanje prakticira kao moguću terapiju itekako je svjestan da osobno nikada nije potpisao pristanak na nošenje najrazličitijih nedaća, a još manje na njihov uzgoj, ali nazire svojevrstan sporazum potpisan između nedaće i poezije. Vidi mogućnost za kompenzaciju. I zna da za njegov poetski tekst to sizifovsko kotrljanje nedaće kao kamena nije sasvim izgubljeno, uzaludno. Pa tako poezija Sizifu-pjesniku može dati novi smisao. On je kažnjen da bi bio nagrađen jer bogovi s njim imaju velike namjere i kazna mu nije posljednja mjera, niti je posljednja namjera bogova.

Tu se javlja i jedna oprečnost. Naime, zaneseno i nepragmatično biće odjednom iz nedaća koje su ga snašle izvlači krajnju korist te proizlazi da pjesnik posjeduje nevjerojatnu sposobnost za praktičnost i gospodarenje. Doduše, gospodarenje oprečno ekonomiji jer broji samo duhovne izdatke i primitke. Pjesnik zna iz osobnog gubitka i neuspješnog transporta sizifovskog kamena, bez velike poduzetničke tvrtke, izvući nevjerojatan profit. No književnost voli paradokse.

Činjenica je da je pismo pokušaj adaptacije jer, pišući i indirektno obrazlažući svijet, pokušavamo ga shvatiti i u njemu naći svoje mjesto. Ali suočeni s vlastitim traumama i neodobravanjem, svjedoci smo i izvantekstualne bolesti u nama. Kojoj smo još i kumovali. A ona se, ne odmah prepoznatljivo, smiješila i namještala za snimanje poput nevjeste. I javljanje te bolesti, isprovocirano upornim i neizbježnim, no nehotimičnim doživljavanjem stvarnosti, ne ovisi o tekstu, ali tekst je itekako u zavisnom položaju i njome je uvjetovan.

Upravo sad tu nastaje ljekarništvo teksta i pisanje kao terapija. S tekstom se pjesnik opet osjeća negubitnički i dobro te emocionalnom punoćom i kratkotrajnom duševnom sitošću jača imunitet.

Pa evo sad novog iznenađenja! Bolest čije rođenje ne ovisi o tekstu, ipak je uvjetovana tekstom. Tekst, priznavši njene nepoćudne stanice i osvajaštvo, sam postaje njen osvajač. Pa spretno preuzevši njenu moć, psihički vida autora – svog tvorca.

Pisanje poezije ili drugog književnog teksta suprotnost je samoubojstvu.

Točno u trenutku kad se konvencionalna i dogovorena slova sasvim nekonvencionalno raspu po čistini papira kao neuvjerljivosti praznine u prenapučenom prostoru emocionalnosti, baš u tom trenutku pero i papir odjednom se neobjašnjivo i alkemijskim putem počnu upisivati u sastojke onih nematerijalnih tableta na nevidljivim stranicama medicine. Odjednom zadobiju ljekovita svojstva.

U paktu s perom i papirom ili kompjutorskom tastaturom autor govori o sićušnim detaljima, zaokupljen je nevažnim i nepraktičnim predmetima koji su mu silno važni, a često su obilježeni upravo bićima. Ti detalji nepokolebljivi su zauzimatelji njegova čuvstvenog prostora. Nevjerojatno uvjerljivi, a bez ikakve nakane isticanja samouvjerenosti i nadmoći. Zato im vjeruje.

Polaganja tih detalja u nesvakidašnje asocijacije, koje bi iskazane na službenim mjestima bile tumačene kao buncanje, lagano postaju nadahnuta poezija koja lebdi pokraj konvencionalnih institucija kao što su banka, aerodrom, škola ili sud. Pa i pokraj same bolnice. I kod smjene osoblja liječnike u bijelim kutama zamjenjuju drugi liječnici kojima je teško odrediti konstituciju, također i DNK, jer im svakog trena autori mogu dati novi oblik upisujući – ne u onu biblijsku, nego u vječno nedovršenu Knjigu postanka – nova slova.