Strateg | Lana Derkač

DEKLARACIJA O NEOTUĐIVIM PRAVIMA NA SLIKU

Slika na televizijskom ekranu je čista, no tmurna, pokazuje kišu. Šupljine u mojoj indonezijskoj keramičkoj lampi bacaju po zidu sliku ornamenta koji treperi, pomiče se kako diše dušica. Fotografije pokolja u novinama pognute su zajedno s mrtvim tijelima, a sve one skupa s novinama čine jednu cjelovitu sliku. Sliku čini i ono što ne nastojimo gledati, ali što ipak podsvjesno ili svjesno vidimo. I što vidi bilo tko drugi, a ne samo mi. I što nitko ne vidi, a vidljivo je. Slika nije samo umjetničko djelo i najčešće ne nastaje kao produkt slikarstva, ako slikarstvo shvaćamo isključivo kao vrstu likovne umjetnosti, a ne kao svakodnevnu sposobnost da se proizvede vizualno. Namještenost našeg velikog svemirskog stana ne protivi se kriterijima perfekcionizma, ali u njemu su, u posjedu naših očiju i predodžbi, ostavljene i vrlo nerafinirane, nedorađene, kao i one krajnje neukusne slike.

Slika je pozitiv ili negativ nečega. Ona može biti fotografski materijal, ali i pozitiv ili negativ nekog pojma, na primjer zla, lakomislenosti, svjetla.

Često uživamo u krajobrazima, već ovisno o tome gdje ih gledamo – na umjetničkim djelima, fotografijama iz obiteljskih albuma, u turističkim brošurama ili u prirodi. Oni katkada mogu biti i trodimenzionalni, ako nisu ograničeni okvirom umjetničke slike ili možda životnim prostorom listova knjige. Trodimenzionalni su ako su uokvireni prirodnim granicama između kojih u okolišu egzistiraju, kao što su rijeke, livade, šume, kao što su sela i gradovi.

I sjena te bilo koji odraz slike su jave. Često malo iskrivljene. Svako biće, stvar ili pojava koju vidim čini sliku u mome oku. Oni su prvo bili slike u Božjem oku, ali sve ono što je vidio Bog prototip je, premijera, praslika svih slika koje su raspršene i poput pahulja, kao da izlaze iz nekog divovskog projektora, lepršaju oko mog oka.

Kakvu je sliku o sebi nosila moja poznanica koja me nazvala jer su je nakon više od dvije godine počele mučiti riječi što ih je izrekla protiv mene kad sam bila u nezamislivom škripcu i zamolila je da, ako baš bude nužno, potvrdi istinu s obzirom na to da je bila sudionik određenog događaja? Jučer mi je pokušala objasniti da je moram razumjeti, da sam ja smatrala da je ona dužna reći istinu, a ona da je uplećem u nešto što ne želi. Mirno sam odgovorila da me tada svojom izjavom, zapravo, spasio jedan dječak jer djeca, na sreću, još vjeruju u slike pravednog svijeta. Iako je dječak mogao imati znatne posljedice, za razliku od nje, kojoj se nije moglo dogoditi ništa loše. Nema moje ili njene istine, istina je jedna, ona govori što se dogodilo, a ovo što mi poznanica pokušava plasirati pod istinom samo su opravdanja.

Bilo mi je neizrecivo simpatično kada je prije nekog vremena moj istarski prijatelj, priređujući večer poezije na kojoj smo trebale nastupiti Dorta Jagić, Tatjana Gromača i ja, na pozivnici otisnuo 1, 2, 3… FEMMES FATALES; sliku na kojoj, rekao je, ona dva lika u crnim minihaljinama trebaju predstavljati Dortu i Tatjanu, a onaj središnji lik u kratkoj bijeloj haljinici predstavlja mene. Pa izgledam tu kao Snjeguljica na nekadašnjim omotima Ledo sladoleda, rekla sam kroz smijeh. Kakvu sliku mene je imao?

Jutros sam, bez nekog posebnog razloga, stvorila prilično optimističnu sliku ponedjeljka. Ona se sastojala od malih sličica-fragmenata u nešto usuglašenijem stanju nego inače. Na jednoj od njih bila je šalica tek donesenog kapučina koju je ponjušio naš kućni ljubimac Bongo. Ta sličica jutros je bila najljepša u mome oku te je, baš iz tog razloga, prerasla u najveću sliku.