Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

SKRIVENI TRAG

Sjedile smo u polju i slušale ptice.
U njihovoj pjesmi kljucao je plašljivo
jedva čujni glas, neuhvatljivim mrmorom
tolikih glasova, još i sada ih razaznajem
i skupljam posvuda, dok skrivaju svoj trag,
pod njihovom nečujnom jekom,
naslućujem kako si mi vjerovala
da su to morale biti uvijek iste ptice.
Ali glasovi dozivaju druge glasove,
zemlja jedva diše pod nebom što je pritišće
i doziva vjetar, prazninu, izdisaj.
Vrijeme se omata oko svoje sjene
i doziva samo sebe. Gazimo po širokoj,
otvorenoj brazdi, promrzlim rukama
kruniš klip kukuruza i bacaš ga pticama,
najglasnija među njima, kričiš i trčiš uokrug
kao bezumna, radosna životinja.
Sve što ponovimo, izgubimo,
ne govorimo o tome, strpljive smo,
pred nama su izdužene sjene i kanali puni vode.
Voda doziva drugu vodu,
spora i teška od svoga muljevitog dna.
Ptice dozivaju druge ptice.
Trčimo s jednoga kraja na drugi
i mjerimo koliko nam je potrebno.
Na sredini zemlja je najtoplija,
uranjamo vlažna, blatna stopala,
ukopavamo se kao dvije lakovjerne životinjice.
Pod strništem plamte nevidljive vatre,
oko slamnatog strašila krug se zatvara,
njegova pernata duša gnijezdi se u nama,
treperimo, zračne i lagane, kako si samo lijepa,
tvoja kosa klizi kroz svilu sjećanja,
otkidaju se listovi kalendara,
staro i prašnjavo vrijeme leti na sve strane,
prekriva te njegov sipki prah.