Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

BESKORISNA SVJETILJKA

Taj je dječak htio biti sam sa svojim svjetionicima.

Ravnodušna svjetlost na vrhu svijeta,
glasovi i vatra, i krvav trag unatrag,
jedina nit koja mu je pružena.
Ledena drhtavica struji mu udovima,
ali to nije njegov čamac, košara se rasušuje,
svjetlost se tanji, svijet se udaljava
i gasi, voda mami i umrtvljuje,
dječak odustaje.

Sve što vrijeme čini samo sebi,
svojoj umornoj sjeni, svome bogu,
a ja ne mogu, ne mogu jer me goni vrag
i tijesno nam je i bolesno usred naše zaljuljanosti,
na dnu izokrenuti, na vrhu potopljeni.

Nije lako sjediti pod tom neobuzdanom svjetiljkom.

Kako se samo gasi i iznova ozdravlja;
izranjaju duhovi njezina zdravlja, promiču utvare
i dok ih gazimo, utiskujemo u natrule daske,
ljepljiva plijesan diše njihov dah,
a njihovo lice postaje sklisko i mekano, rastočeno dno.
Dok govore jezikom što ih produbljuje
u vrijeme što se produžuje, trguju uljem i snom,
tragaju za potragom:

Zašto ti je pisaljka sprijeda šiljasta, a straga plosnata?
Meka i tvrda, zašto je svaka podloga jednako podložna.
Bogu božje, vragu vražje, u sigurnosti crne svjetlosti,
riječi razapinju čvrsto tijelo tame i usred prve plamteće
praznine, sve što je zapisano mora se izbrisati,
sve što je rečeno, ne zna se kome će pripasti;
nevina obijest kaosa, zašto pišeš, zašto brišeš,
zašto šutiš, zašto govoriš, zašto podižeš pogled prema nebu,
zašto obaraš oči prema tlu, zašto gasiš moje uljanice,
zašto ih ti pališ, još i sada razgovaraju bog i vrag.

Ako je to stijenj što se stanjuje, vatra što se raspiruje,
voda što nas preplavljuje, lica što se izobličuju,
glasovi što se ne čuju, prostor se udaljava,
krug se zatvara, svjetlost rasplamsava,
svjetiljka se gasi.