Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

PISAR

Kada bi to bila noć u kojoj je sve počinjalo,
kada bi to bila noć u kojoj je sve postojalo,
kojoj je nalikovalo sve što sam pisao,
u kojoj je nestajalo sve što sam znao.
A pisao sam kao da pišem bogu,
kao da mogu pisati do same vječnosti,
pisao sam danima i godinama, probijao slojeve
straha i vremena, slova su se talila
pod mojim prstima, blistala na svjetlu i tonula.
Pisao sam na pismu koje nisam poznavao, na jeziku
koji nisam razumio, u svijetu koji nije postojao.
Pisao sam po vodi i kamenju, pijesku i prašini,
kao da pišem po hostiji, kao da pišem po božjoj koži,
pisao po zemlji, stablima, tijelima, kao po karti
svijeta kojeg nema i nikada nisam saznao
što sam to pisao, što znači to saginjanje i pisanje po tlu,
taj plamen, taj žar, to vrijeme bez sunca i mjeseca,
samo fini pijesak moga crnila, kosti samljevene u prah.
Ta noć puna radosti i tajne. Zvijezde su se rađale
i umirale pod mojim prstima, u tom blistavom crnilu
bio sam blizu vraga, blizu boga, bio sam pred prvim
i posljednjim vratima. Pisao sam i brisao, pisao i brisao
i nikada nisam saznao što sam to napisao.
Kada bi to bila noć u kojoj je sve počinjalo,
kada bi to bila noć u kojoj sam postojao.