Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

BJELINA ODUSTAJANJA

Dječak sa šumom u neprozirnim očima,
djevojčica s beskrajem na praznim rukama,
trče za svojim izobličenim sjenama,
ljudi plešu do iznemoglosti, svijet se pomamio
za svojim odrazima, sve je bliži i prisutniji,
njegova se noć razbuktava i plamti i svi ti duhovi
nestaju u vatri. Djeca koju je mogla imati, život
kakav je mogla živjeti. Samo duboka tišina,
duboka samoća, prodorna silina praznog prostora.

Tamo je moja koliba, sva se rasušila,
voda je ishlapjela, vatra se ugasila,
tamo leži moje tijelo, previše sam
umorna da bih ustala i pošla po njega,
kada bih ga barem nečim pokrila.

Složila je pokrivač običnim kretnjama,
kao da je obična žena s običnim pokrivačem
u rukama, kao da je lakši od straha,
hranjiviji od gladi, krotkiji od bijesa nagosti,
kao da tamo ne otkriva što ovdje pokriva,
kao da je opet na onaj isti kamen sjela,
s onim istim teretom na rukama.
Sve što ima, ovdje je odložila, u jednu posudu prima,
iz druge prolijeva, nijedna nije ni punija ni praznija.

Tako je žalosna ova žena,
čini se da na tom kamenu sjedi otkad je
svijeta i vijeka, čini se da ovdje zauvijek čeka,
pregladnjela od praznine što je guta a ne daje joj kraj,
kraj kojim bi se zaogrnula kao bjelinom odustajanja,
ali crnja i mudrija od svoga čekanja,
odavno je sve napustila.