Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

HRANJENJE VRTLOGA

Kopaš svojim najdubljim rukama,
vitlaš slikama po šupljini vremena,
kružiš kao ptica zloslutnica i nadgledaš
vrtlog ispod nas. Bože, kako sam umorna
od tolikog padanja, u glasu ti je glad,
nemoć hranjenja, nezasitnost vrtloženja,
gutamo dan po dan, koliko toga stane
u jedan zalogaj. Prostirem stol, sve
što nas je ikada pronalazilo i gubilo.
U tanjurima nevrijeme, vjetar nasrće kroz
prošupljeno dno. Bog prešućuje svoj
strah, odvraća pogled, kao da nas
njegova koža ne prekriva, kao da se ne
skriva u nama. Što stavljam pred tebe,
otkida se od mene, moja kosa u tvojim
ustima, tvoja usta u ranama, steže nas koža,
pulsira glad, što stavljam pred sebe, otkida se
od tebe, i pada po nama, u naša tijela,
mirna i sabrana u središtu vrtloga.