Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

ŽENA KOJA NESTAJE

Nešto živo u neko jutro u nečijem životu.
Uzima tu sliku za sebe ne želeći
nauditi onoj koja se budi.
Puna, potpuna neprisutnost, san u snu.
Još jednom, tišina nanesena preko svega,
prigušenost svijeta, strpljivost nestajanja.
Nešto veliko dolazi, izranja preko površine stvari,
diše jedva čujno kao nakon duge bolesti,
u nju su se sručili toliki životi,
vrijeme i voda, neiscrpnost tijela, šuštanje haljina,
miris života kakav nije živjela.
Unutra je sigurno i tamno, riječi u tijelu,
tijelo duboko zakopano u riječima,
neprestano ponavlja jesmo li to mi?
Ona koja se budi? Onaj koji me budi?

Onaj koji zauvijek sanja kako sjedi u nekoj sobi,
soba se puni i prazni glasovima, tijelima,
godinama, snovima, ali ne ovdje,
ne sada, dok spokojno spava.
Pada zvijezda, ugašena i daleka,
sjena i zraka poništeni,
ostaje ti obilno i tamno,
san o ženi koja će te jednom voljeti.

Plaši se ljepote koja je obuzima,
plaši se mira koji je prožima,
neumitne bliskosti njegova sipljiva dodira,
nanizanih sati, nataloženih godina, tijela i glasova,
vrtloga bez zraka, preostala daha,
ljepše je i bolnije u snu.

Kamo me to vodiš?
Voda ti odgovara, ti si umoran čovjek,
spavaj, ja ću sve učiniti sama.
Taj veliki, tužni čovjek nasred puste ulice.
Onaj koji oduvijek sanja kako stoji
u mutnoj, blatnoj vodi,
put kojim je krenuo razlio se preko cijele slike,

uvijek isti prizor, prisan i nesnosan, ne prepoznaje te.
Voda raste, pakosne nimfe bjesne i prijete,
usta su ti teška, puna krika za onog koji čeka
na drugoj obali, ali ne budiš se.
Kao da te godinama nije bilo u toj sobi,
u tome trenu, odnekud zanosna i nadiruća zvona,
posvećenim rukama prinosiš život visoko jutru, sebi,
svu tu ljepotu prepoznaješ i plačeš u nepoznatom gradu,
na pragu crkve kojoj ne znaš ime.
Sve odlazi. Sve.

Blag i bistar dan drhti kao tvoja ruka na mome ramenu.
Mislila sam na tebe, tolika je svjetlost sagorjela,
tako sam usamljena i tužna bila. Sve me napustilo.
Mukli je zvuk ječao kroz moje opustjelo tijelo;
sanjala sam kako ležim prozirna i nijema
u tami mrtva jezera, pokrivena tišinom svijeta,
i kao da to nisam ja, gledala sam ravnodušno
kako se svjetlost prelama i stiže do dna ugušena.
Bez daha, glasa, treptaja, ispražnjena od sjena,
tako sam lako i bezbolno umrla.

Budim se usred noći sva u goloj vodi,
utapam se u svome vlastitom tijelu,
bez umora i čežnje podižem ga, milujem i ližem,
dodiri se lede, pada zvijezda, ugašena i daleka.
Na trenutak se čini da će osvijetliti mjesto svoje smrti,
ali zvijezda odvlači za sobom sav prostor i vrijeme
i ostavlja ti samo čekanje.
Sanjaš o ženi koja će te jednom voljeti.
Vrijeme nas nježno preplavljuje,
tijela ispunjena vodom polagano padaju na dno.
Napuštena od života, napuštena od smrti,
jesu li to naša ispražnjena lica? Jesmo li to mi?

Kako je i mogla izdržati do sada.
Na fotografiji je mlada i sputana, zaogrnuta,
bilo joj je hladno dok je prilazila, bestežinski,
snatreći, napola u snu. Njezina želja da se skrije
jedino je što je na toj slici ostalo od nje.
Više nije lijepa, ali žudi život kakav nije živjela.
Spokojna, kao da mu više ne pripada, ne osvrće se i
mijenja sliku putovanja, svijet se još jednom urušava.
Nešto živo u neko jutro u nečijem životu.
Gdje pada ta sjena? Stoji sam nasred ulice.
Čovjek koji gleda ravno u sunce.
Kakvo jutro, kakvo uranjanje, u kovitlacu svjetlosti
postaje lagan i slijep. Blistav, snažan i strašan let.
Trenutak u kojem se više ne može odustati,
okrenuti, pretrčati cestu, pregaziti svoju sjenu.
Stoji uz izlog, okupan u suncu, smiješi se.
Blistavo jutro, zrak bez treptaja, i kao da to nisam ja,
gledao sam ravnodušno, na drugoj strani ulice
dugo je stajala jedna žena. Sama. Nepomična.
Bez daha, glasa, kao pod vodom, utopljena.
Njezina kosa, haljina, ruke, ni na trenutak slika nije oživjela.
Gledala me ravno u oči, užasnuta.
Između nas je rasla strpljiva, blaga tama nestajanja,
razmak između praznine i naplavljena vremena,
riječi u tijelu, tijelo duboko zakopano u riječima,
neprestano ponavlja jesmo li to mi?
Ona koja se budi? Onaj koji me budi?
Onaj koji zauvijek sanja kako sjedi u nekoj sobi.
Sa svih strana nadire voda. Obilje vode. Sve odlazi. Sve.

Vinkovci, 2009.