Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

PRIJE SJEĆANJA

Prve su se izbezumile životinje,
gubile su rogove, kopita, snagu i strah,
u mahnitom trčanju s kraja na kraj
nepostojećeg dvorišta.
Na kraju je snažan vjetar zakovitlao kostima,
njihovim probadajućim zvukovima
sabio zemlju, usitnio u fini, postojani prah,
sva ta tijela ostavljena pticama.

Toliko smo puta izlazile na cestu
i ponovno se vraćale. Svi ti putevi,
siromašna ljetina, pljesnivo rublje,
sunce i tuga u nama, zapuh s kraja svijeta
pod nepostojećim vratima,
ograda podignuta do ruba nestajanja.

Krv i koža u napuklinama tla,
toliko sam puta krenula i ponovno se vratila.
Žene me ispraćaju, smiju se i plaču,
kopaj dublje, kopaj jače, zvukovi ne prestaju,
gore u kostima, lede se u žilama.

Usta pune zemlje i sukrvice,
ugašena sjena prstenja, u kosi mračna
snaga korijena, stopala srasla s dalekim
podrhtavanjima, bijeli glasovi lišća,
duhovi životinja.

Nebo ispod površine svijeta,
opustošena jeka,
voda guta zrak, guši zvuk,
na putu mrtve stvari, oduzete suze,
napuštene sjene, žene tumaraju
u ispražnjenom snu.
Njihova djeca, smežurana i stara kao zemlja,
trče uokrug za duhovima životinja.

Sopćući dah proganjanja, bijela svjetlost u očima,
spaljena koža na ispruženim rukama,
slika nečega prije sjećanja i oblika,
svi ti putevi, siromašna ljetina,
pljesnivo rublje, sunce i tuga u ženama,
sva ta tijela ostavljena pticama.