Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

LUDA PTICA

Izložena tijela, lica, kao nasred puste ulice,
prasak svjetlosti, život nasrće,
tvoja me prisutnost podiže i razgolićuje.
Od tolike blizine mutni smo i zloslutni.
Skupocjene tkanine ne dostaju za oboje,
što stignemo pokrivamo,
ruka skuplja, gužva, zgrće,
a nevidljivi glasnik, u ustima mu perje i prašina,
šutljivi anđeo, namata jeku šapata, otiske stopala,
rogobori: bio je tu čitav jedan grad, bili su ljudi,
bila je buka vremena, što će nam pjesma,
što će nam molitva.
Ostali su kamen i žamor, težina trajanja.

Od tolike blizine zatočeni smo i nemoćni.
Razobličena tijela, lica, naša nas sjena
ne propušta, krletka je gusto pletena.
U meni pulsira tvoja mirisna toplina,
moj strah hrani tvoju glad
i dok u tebi buja, leti, pjeva, nosi,
s lakoćom podiže staro i čvrsto tijelo vremena.
Košara je puna i ustreptala, na dnu rastu glasovi,
ruke, zračno pletu nevidljive ruke,
para se neuhvatljivo tkanje,
skupljamo, gužvamo, zgrćemo, otkidamo.
Sva si od krvi i mesa, puna snage i obilja tijela,
lijepa i tamna, zrcališ u meni,
toplo, snažno, zavedeno, zamamno.
Što ćemo sad, luda ptico?

One u tijelu i one izvan tijela,
one pod kožom i one što nas raspinju i guše,
što će nam ruke, što će nam krila;
bio je grad, bili su ljudi, gorjela su svjetla,
cesta je nekamo vodila: anđeo nečujno prhne
i umakne za ugao nevidljive ulice.
Nikoga ne oplakuje, ni za kim ne tuguje.
Nitko se neće roditi i radovati jednostavnoj smrti.

Tvoje me perje osljepljuje,
perje u očima, perje u ustima, perje što škripi pod zubima,
perje što bridi pod stopalima, perje što podiže sve u zrak
i vrtloži, vrti, mahnito, mučno, u elipsi nestajanja,
sipi, sniježi, zasljepljujući ekran, zastire, gasi, zaboravlja.
Zatvarajući škrinju, otvaramo ju, sve joj se dublje gubimo u dnu,
gubeći ključ, pronalazimo ga i sve je više vrata,
čitav jedan grad, čitav jedan svijet, čitav prostor koji zatvara.

Nudim te po sajmovima,
opčinjenim ljudima i njihovim ženama,
nudim te šumi i njezinim vatrama,
stablu i njegovim opakim sjenama,
nudim te odrazima visine i dna,
krletki vremena, preživjelim glasnicima,
nečemu snažnome i moćnome.
Svemu što može podnijeti vrtnju i njezino poslije.
Je li ona ta koja je prva izgovorila
tvoja krila moje odustajanje?

Ili mogu pjevati drukčije:
Otišla je, tražila je, pronašla je, posljednju šumu,
hodala je, brojala je, korake, misli, puteve,
suhu zemlju i prašnjavo korijenje,
sve što se gubi jedno u drugome,
sve što se zrcali i guta zrak blizine.
Tko si ti, nalik si mi, nalik sam ti, nalik smo si
kao ne izgubiti pronaći ne otići vratiti se ne početi
završiti, zaboraviti ugasiti.
Nježno me spustila kao da to nije učinila,
u posljednjoj šumi, na najdaljem stablu, na najvišoj grani.
Ja sam odletjela.
Ona se istim putem vratila.