Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

SVE ŠTO SE ČINILO DA JE BILO

Dok govori tamnim, punim glasom,
čini se kako riječi dolaze iz neke neosporne dubine,
iz duboke daljine u kojoj se trenutak zamrznuo
na prije i poslije izgovorenoga.
Glasovi sipe neopipljivi kao prašina, patina vremena,
kao kad prestaje kucati odbačeni sat, sve je za očekivati.

Već dugo osjećam kako sam nijema,
već dugo osjećam kako sam izmislila svoj glas.
Kao da je još uvijek moguće izaći iz slike
i čuti to zibanje, svijet se i dalje nemoćno i strasno,
poput djeteta, ljulja između sebe i svoje sjene, odraza i ničega.
Svaki put kada se ponovno rodi, mlađi je i ljepši,
urokljivo me pogleda i pobjegne ispod vrata,
vragov smutljivac. I opet sve zaboravljam.

Nešto sipljivo pada u vrijeme i razrjeđuje svjetlost,
kruni se staklo jezika, sitost škripi pod zubima.
Prostor se uvlači u sebe, stvari uzimaju previše
prostora, riječi su još samo neželjena kiša,
razliveno crtovlje bez sjaja i odjeka.
U daljini je žena koja mi uporno došaptava gdje sam zastala.
Kako da joj kažem, glasom kojeg nemam,
da ne mogu stati na kraj samome početku
i da se sve oduvijek gubi u svojoj radosnoj vrtnji
i da se rado prisjećam smrti i da mi nedostaje tišina
u kojoj smo znali satima sjediti, to čekanje da se dogodi.
Nedostaje mi sve što se činilo da je bilo.

Uporno me doziva, govori čistim, jasnim glasom,
ali ja čujem samo kako raste staklo, slika puca i prestaje.
Možda je to bio moj glas, možda sam to bila ja.
Opet sve zaboravljam.