Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

SLIKA NIČEGA

Sveobuhvatna i nepregledna pustinja,
ono što je glad, nije glad, grad opasan zidinama,
tijela duboko ukopana, obuzeta, sama,
raskopana tama, pljesnive mumije, njihovi trusni
napjevi, zibanje, vrijeme koje ne istječe,
slika grada zasuta solju i pepelom, slika tijela
nanesenih vodom, slika spokoja.
Ono što je žudnja, nije žudnja. Nema tragova
težine, vjetra zaustavljenog ljudskim rukama.
Dani u sebi prostrani i slobodni,
velika, sjajna, zanosna praznina.
Žene peru rublje i potrošenu vodu
bacaju preko vremena, site pepela i sna,
sve su više nalik gladi svoga zaborava,
kao da kiši u njima, praznina je neizlječiva.
Njihova pustinjska djeca kopaju duboke,
podzemne hodnike, tajna skrovišta za svoja
izgubljena sjećanja, oslobođeni smijeh odjekuje
praznim ulicama, zov koji zatvara,
kutija puna osakaćenih igračaka.
Pustinja, načinjena od svoga preslika,
od slike ničega, ono što je zvuk nije zvuk,
ono što je slika, nije slika, nije pjesma,
nije povorka, nije tlo što izmiče pod nogama,
nije dno što se rastvara.