Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

SLIJEPA PJESMA

Koliko je zakrpa na mojoj haljini, glasno je progovorila
i bacila u vatru svoju posljednju masku.
Masku života ili masku smrti? Ako ima razlike, već je izgorjela.

Kao da dodirujem nečije tuđe lice, moja me koža jedva prepoznaje,
čudna je ta igra između nas dvije. Prolila sam riblju krv po nogama,
za mojim stopalima ostaje krvav trag, duboko, tamno, mirisno more,
kao da pišem na jeziku postanka, kao da skupljam glasove školjki
tuđim kretnjama, nije vrijeme za oproštaj.
Tužno je u praznome, mračno je i tvrdo u mome trbuhu,
tama se sljubila s grumenjem utrobe, ništa se ne vidi.
Kada zastanem, zastanu tišina, jeka, dubina vremena,
kada se pokrenem, pokreću se zemlja, nebo, sjećanje kamenja,
sve što se međusobno privlači i odbija, vidim ono što uistinu postoji,
ali što je sa mnom, što je u meni?
Čitavog života nosila sam tu masku, a sada moje tijelo prepoznaje
vodu, vodu unutar vode, vidim joj obalu, osjetim snagu,
pjevam njenu pjesmu. Ne mogu odjenuti skupocjeniju haljinu,
ne mogu više odlagati, vrijeme je da pođem kralju
i upitam ga što vidi u meni.

Pred kraljem stoji žena i njezina se pojava umnožava.
Postelja je prostrta, oko nje rastu mirisne trave čekanja.
Kralj se skriva iza svoje krune, kruna blješti i ništa se ne vidi.

Gdje si, kraljice, ne vidim te. Čudna je ta igra između nas dvije.
Kao da će naša tijela nestati u toj svjetlucavoj, slanoj izmaglici.
Bliža sam nego ikada, klizim na rubu svijeta, samo da ovu pjesmu
završim, imamo dovoljno vremena.