Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

NESPOKOJNA PJESMA

Ugašeno vapno mjeseca,
posvuda trag od leda i pepela,
živa voda na tvojim usnama,
razjeda put, produbljuje zrcala,
mrtva voda zarasta, takva joj je
moć na vratima tijela, neumoljiva;

govorim iz dlana, lijepim krhotine
tvoga lica, prebirem po ostacima,
ne raspremam stol, ne praznim ladice,
gomilam, otkopavam, sol i brašno u
tvojoj kosi, posvuda raznosim, istresla
sam sva sjećanja, ruke su mi glinene
i pljesnive, oči su mi umorne od
zazidanih prozora, nigdje nema
čarobnog predmeta, nema čarobne
riječi, samo prošupljena i sve veća
vreća, puna vode i vjetra, riječi mlade
i riječi stare; od straha pletem glas,
tišinu između nas.

Zamrznuta svjetlost u tvojoj kosi
blista i raščešljava svoj neprohodni
mrak, staklo na kojem si bezbolno
zaspala. U drugom zrcalu zvijezde
i ptice, ledeni sjaj i uspinjanje.
Zdenac nasred dvorišta, glas što te
neprestano doziva, stvarna vrata
na izmišljenoj slici, poniranje u prvo
zdravlje, odsutnost sna, procijep usred
praznog prostora, naslagane i stvarne
tvoje odluke, tvoje ruke, tvoja sjena,
umirena i prevarena.

Spavaš u sebi, u razgranatoj postelji,
vjetru u košulji, osluškuju te odjeci,
voda te govori, živa voda na tvojim
usnama, produbljuješ zrcala i gledaš se
kada ne znaš da se gledaš, nestvarna i
udaljena, ne naslućuješ se u tom odrazu
i prepuštaš se spokoju.

Živa voda, mrtva kosa, živa kosa,
mrtva voda, riječi mlade i riječi
stare, sve tiša jeka, sve tanja krošnja,
ali kako bih mogla odustati sada
kada sam sve moći potrošila.
Svake te noći do jutra češljam,
rasplićem trave, razgrćem tragove,
vučem granje za sobom, vučem
cijelu šumu i njeno posustajanje,
skrivam se u tvojoj kosi i prkosim.

Ugašeno vapno mjeseca,
posvuda trag od leda i pepela,
beskrvna staklovina jezika,
prošupljena i sve veća vreća,
nema čarobne riječi, nema čarobnog
predmeta, sanduk s odloženim
pletivom i iglama,
strah od dna.