Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

LAŽNI ZLATNICI

Iz svoje haljine istresam posustale i umorne,
svakome jedna noć i jedan dan, strah i štap,
jedan kamen dnevni, jedan kamen noćni
i jedan kamen ludi danonoćni.

Tijela su se prekrila vatrom svojih odraza,
voda ih je pronijela kroz pustinju mjeseca,
stabla su ih krijepila svojim bijelim suzama;
vratila sam se iz daleka, moje me tijelo
još uvijek čeka i ne zna da sam to ja.

Zašto imam tu nerazumnu crnu haljinu
kada se budim u bijelom snu?
Teška, svilena, bogato ukrašena,
dnevni kamen čvrsto svezan zlatnim nitima,
noćni kamen srebrom okovan.

Od sebe razdijeljena, procijep u vatri i zrcalima,
hladnom, živom vodom protkana, zašto imam štap,
zašto imam torbu punu kamenja, zašto imam tu
nezasitnu crnu haljinu, ušivene zlatnike na dnu?

Vratila sam se iz daleka, to je moje tijelo,
od prvoga do posljednjega, oblik moga straha
koji prepoznaje i čeka. To je moja najsvečanija,
korijenjem i gromovima protkana.

Umiri se, luda rubenino,
miruj moja beskorisna haljino,
haljino dnevna, haljino noćna,
haljino razdiruća danonoćna,
gladna i hladna u vatrama, nezasitna u odsjajima,
teška i mahnita od svojih lažnih zlatnika.