Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

NERAZUMNA PJESMA

Od nasipa do nasipa, preko pustopoljina,
preko vode, preko sna, preko snage i godina,
vučem tvoje pomodrjelo tijelo i skupljam
vrijeme što s njega otpada. Otkidaju se dani,
sati, tvoja se kosa tanji, tvoje se ruke klate,
bacaju sjene na sve strane, pokazuju gdje
zakopavam bol, vatru i glad, gdje sadim
vid, gdje sušim tek ubrani mrak, kako smo
došli, kako ćemo proći od svega što sam zasadila.
Kada mi kažeš da je dan, obgrlim te rukama
i vučem preko nevidljivih, tankih raspuklina
tla, kada mi kažeš da je noć, iskopavam sve
što sam putem rasula i vješam vjetru o vrat,
darujem mu ogrlicu od svega što sam godinama
gubila, a vjetar, nerazuman kao vjetar,
uzvraća mi biserima.