Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

MISAO O POSTOJANJU

Kao kad dječak stoji kraj prozora
i promatra kišu, satima, danima, godinama,
i tako raste s kišom, i kiša u njemu,
staklo vremena, misao o kretanju i uzviku
koju, opčinjen, zaboravlja i taloži u okviru.
Noću mu prostirem najmekšu postelju,
s lakoćom ga podižem i prenosim dok se
zanesen smiješi vjetru i praznim ulicama.
Nikada ga ne dotiče tama, siguran u svojoj
zračnoj košulji, kosa mu prekriva lice,
izgleda drukčije, ne nalikuje nikome;
kao da nikada neće prestati padati,
noć puni tijelo novom bojom i oblikom,
beskrajem i vremenom što ga je napustilo.
Gledam ga zadivljena, čekam da se nataloži
misao o vodi i stablima iz nenastanjenog,
bezbolnog sna. Ispod leda grozdovi zvijezda,
čuvam ih za njega, čistim od mraka i vraćam
u zaborav. Između dva svijeta hladno, sklisko
staklo, ugašeni zvukovi, potopljene riječi i stvari,
kretnja i uzvik zatočeni na svojoj beskrajnoj putanji;
kao kad dječak stoji kraj prozora
i promatra kišu, satima, danima, godinama,
svojim dahom zamagljuje staklo,
a potom briše napisano, tajno, beskonačno.