Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

NI SAN NI BUĐENJE

Opet ona ista voda nadire i napaja
širom otvorena, žedna usta vremena.
Ako gledam iznutra, guši ih i odvlači
u svoj zaglušujući mrak, ako gledam
izvana, posađeno sunce prerasta svoj
posustali dan; ni san ni buđenje, kažu
zvijezde, hladne od spokoja. Kopam
oči čudima i bacam ih pred naša stopala,
i tek što se otvaraju vrata, lijepi se pijesak
daljine po zgnječenim ostacima. Ljepljiva
sluz preostalih koraka, sve dublje propadamo
što se jače otkopavamo, i jasno nam je da
hodamo okrenuti od tla, svijeta, razuma,
da je dno točno iznad nas.