Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

IZGUBLJENI KRAJ

Na ovome mjestu priča se prekida
i cijelim se kraljevstvom pronosi glas
kako je u posljednjoj bajci na svijetu
glavna junakinja odlučila zaspati
i nikada se više ne probuditi.

Njezine su oči potamnile
i potonule na dno nezasitna jezera,
dva ugašena, ravnodušna kamena
bez sjaja i znamenja.
Bajka je već ispričana, soba je zaključana,
tajna je sačuvana, ali kraj je
ostao pod ruševinama.

Njezina se kosa razrasla kao divlja biljka
i rasula po svim odajama,
svojim teškim, oporim mirisom
nepregledne pustopoljine uspavala je
glasove, korake, puteve i snove
od kojih opet sve počinje.

Spava, spokojna i mirna kao nepronađeni gral,
kao glasnik koji stiže poslije bitke
i progovara jezikom koji više ne razumije,
dok na karti nestaloga svijeta briše svoj trag
i umoran liježe u san
u kojem je usnulo cijelo kraljevstvo.

Ali jedna se ruža razrasta i miriše,
jedna se žena saginje ubrati je,
trn i krv miješaju se:

„Vidim kako se voda povlači i kako izranja
njezin tamni sjaj, vidim urušene, sablasne gradove,
opustošene ulice, u prašini pismo, ne razabirem mu
početak i kraj, čujem kako vjetar jedva vuče svoj teški
umrtvljeni dah, osjećam blizinu, miris, pulsiranje,
ne vidim odakle dolazi, ali čujem uzdah, čujem korake,
mračno je, udaljava se, vraća se, podiže nešto s tla.

Vidim zmiju i pticu, ugažene pod stopalima.
Zmija izlazi iz jezera, ptica širi krila
i pokazuje na širok put što se razdvaja.

Vidim kako se u svijetu bez bajki
budi jedna djevojčica i ne sjeća se što je sanjala.
Kraj uzglavlja pronalazi dva još topla,
ugašena kamena i ne zna što bi s njima učinila,
bi li priču završila ili ju tek počela.“