Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

OSLOBOĐENO DNO

Rasplamsava se nerazumni vulkan,
njegovo podzemno, zloslutno obilje,
ona druga, goruća strana sna.
Ozdravlja nas njezin iznenadni mrak,
dobrota snijega što nas prekriva
iz daleke, diluvijalne čežnje
i vjerovanja da je umirena voda, njezino
glatko, ulašteno dno, postelja bogova.
Spaljujemo cestu, ona se prepušta sporoj,
neuhvatljivoj geometriji nestajanja,
pleše u izmaglici obavijena vatrama,
sigurna u svoj beskonačni kraj.
Vjetar donosi miris paljevine,
tali se daljina, sva raskoš njezina opiranja,
topi se gusta smjesa glasova,
riječi kidaju svoje plamteće košuljice,
jezik se usijava do točke urušavanja.
Odgonetavaju se mjesto i vrijeme,
vjerodostojnost se prepričava.
Oko nas bujaju divlje i otrovne biljke,
spaljenim travama i praznovjerjem
liječimo im posustalo zlo.
Djecu smo sklonili na sigurno.
Sjedimo u krugu kao napuštene,
beskorisne lutke, sve što skupimo
vjetrovi raznesu, uvijek na istom mjestu
odustajemo i počinjemo ponovno.
Nesnosan miris spaljene daljine.
U staklenim očima igračaka zavodljiv sjaj.
Nebom lete hostije, uzvitlane sjajne krpice
nezasitne molitve. Bujica raznosi kulise,
gradom plutaju zanijekane fotografije,
kao svici iz tek pronađenog vremena,
prizor nekog neočekivano svijetlog
i prozračnog sabiranja, iznenadno blago
u odloženim, praznim košarama,
snaži nas i zastrašuje njihovo
slobodno, konačno dno.