Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

BLAGOSLOV

Blagoslovljen budi, Gospode, što si me stvorio ženom.

Zemlja je crna, tijelo je bijelo, svjetlost je bolna,
nebo je daleko, misao je grešna, ja sam samo žena.

Što nosim u sebi od bijesa i krotkosti,
štitim od kiše i suše, od prolaznosti i trajnosti.
Koliko prostirki i pokrivača, prsti su mi usahli od pranja,
koliko vjetra i sunca u jednoj sjeni, koliko umiranja.

Prela vunu, tkala, plela haljine, silazila po vodu,
uspinjala se s teškim vrčevima, svaki božji dan pekla kruh,
prala i krpala. Skupljala granje, trave, trnje, nosila, prkosila,
hodala, posrtala, bosa u polje, bosa na izvor, u zakrpama,
tebi pripadaju nove, čiste tkanine.
Prva do tebe, a posljednja, do tvojih nogu sam ležala,
plahtom se pokrivala, tijelo izlagala, lice skrivala,
oči zatvarala, dušu zaboravljala. I nisam glavu podizala.
Jer postoje tajne koje nisi razumio dok me nisi stvorio.
Karneol utišava bijes, hijacint uspavljuje, ružičasti biser
topi se u ustima. Ja sam samo radila i šutjela.

Pletući košaru, plela sam krunu.
Noseći vodu, nosila sam rijeke, mora,
cijeli svijet sam iznijela na svojim rukama.
U svojoj utrobi pronašla sam dijamant,
učinio me nevidljivom, zaštićenom od svake vatre i požara.
Pronašla sam dragi kamen koji je mjesecu oduzeo boju,
otada mogu sve što ne mogu. Hvala ti na kamenovanju.
Kakav oblik nosim u sebi: od rebra sam, od praha
od svjetlucave prašine, od zemlje što isijava kao rana,
od čijeg sam tijela otkinuta, ja sam svirala načinjena
od ljudskih kostiju, zdjela koja pjeva, puna vode i oblutaka.
Zemlja blista, tijelo je netaknuto, pakosni sjaj u očima anđela,
lako se rastajem od svega, ja sam samo žena,
jer nikada nisi razumio zašto si me stvorio.

Stojim strpljiva, predana, očarana
u tvom dvorištu pred krasnim vratima,
kamo vode ta krasna vrata, ne pitam,
kakva je praznina iza njih zazidana.
Ovdje ću pustiti svojim rukama
da izrastu u vlažno i teško korijenje,
ovdje ću sjediti i sjediti, ostati zauvijek.
Svi ti putnici, trgovci, ratnici, njihova koplja,
prljave, nečiste oštrice, sav taj teret što mi
promiče pred očima, toliko nakupljenih bolova.
Sjedim u pepelu vatre koja nije gorjela,
pod svojom umornom, ugašenom sjenom,
beskorisna tijela, nerazumne utrobe.
Krvavo, vlažno, tamno porinuće,
posteljica od svjetla i prozračnosti,
bol se u meni nastavlja kao jeka
i drži na okupu sve što mi je preostalo.
Prostirka, plahta, haljina, nedovršena tkanina,
tijelo satkano od neizgovorenih, prešućenih riječi,
od jezika kojim nitko ne govori.
Praznina u tijelu odzvanja beskrajnim šumom vremena.

Jer su zdjele krhke i lomljive, jer su od zemlje,
jer sam ih odabrala za sebe, jer se gasi moja skromna svjetiljka,
jer blijedi moć dragog kamenja, jer više ne upireš u mene,
jer prepoznajem svoje lice u licu starice, u licu djevojčice,
jer sam izgubila da bih pobijedila, jer si me stvorio
a nisi me razumio, jer nisi razumio zašto si me stvorio,
blagosiljam te.