Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

BIJELA PJESMA

Miruje biljka, sablasna i potpuno tiha,

muški i ženski cvjetovi putuju nitima vode,
pronalaze se i prepoznaju
u njezinim tamnim slojevima,
vodene niti oko biljnih niti,
voda unutar vode, svjetlost, zrak.
Nježna mala sjemenka,
njezin otrov usmrćuje do kraja dana.
Glatka, sjajna zelena smrt,
nabujali život umiranja.

Bog je uspavao sve preostale anđele, ljude, životinje,
ostao je sam sa svojom biljkom.
Bez riječi, bez zapisa i čudotvornih pripravaka,
na jednoj od neosunčanih strana svoga vremena,
mislio je da se tako odmara.
Dok se mudra biljka dijelila i svojim sporim,
strpljivim dahom sve iznova stvorila.

Njezina svila, biljno zlato, niti oko niti,
preplićući, stješnjuje unutarnje i vanjsko vrijeme,
cijedeći, rascvjetava bijelo meso svjetla, svijeta;
bijela vrata, bijeli sag, bijela svijeća,
bijela haljina, unutarnje bijelo meso sna,
noću udišući bijelu boju čekanja,
danju izdišući glatku, sjajnu tamu,

u nasadima, u samoći
otvara se samo noći,
zatvara se pred dodirom.
Povija se prema svjetlu,
dok raste u mraku, u bijelim posudama mraka,
u toj tami mora ostati do kraja.
Cvjetovi se otvaraju i zatvaraju,
zemlja diše i neprimjetno se primiče
kao da joj nije dovoljno blizu bijelo božje lice.
Bijela zemlja, bijelo nebo, bijelo lice kamena,
bijela plahta, bijelo tijelo, bijeli kraj.