Putovanje oko tijela | Marijana Radmilović

NEMOJ ME PRESTATI TRAŽITI

Tko li je taj što tako tužno gleda u mene,
pitala bih se.

Tijelo se otelo, u bilo kojem trenutku
izvana je iznutra, ne boj se,
u tom mraku nema nikoga,
to su samo dvije tame razdvojene kožom.

Glas je došao iz prozirne daljine,
kao da tu i nema ničega osim nataložene tišine,
prašine vremena.
Moglo se osjetiti kako siječe zrak
u pravilne ledene kristale, a potom iščezava.
Ali nikoga nije bilo
i ostao je drhtaj u jutarnjoj izmaglici,
zrcalo u kojem se ne vidimo,
staklo pred kojim se rasipamo,
sjajna nit za koju se grčevito držimo da ne zalutamo.

Govorim, pokazujem se, smiješim,
stalno odnekud dolazim ili nekamo odlazim,
u kući sam ili na ulici, ne želim se pronaći.
Kada sam se prvi put izgubila,
našla sam se iznenada pred tim vratima
mrtva sam, ne smetaj.
Sada kada me nema, možda nisam živa,
možda sam samo umrla,
možeš me nastaviti tražiti,
voljela bih znati kako sam izgledala,
kako sam živjela, kako sam ljubila,
kako sam te uopće dozvala.

Ova tama u kojoj si se našao, nije ništa drugo do tama u tebi,
ne boj se, cijelog sam te omotala sjajnim nitima,
u mraku nema posrtanja, to nije prijelaz iz ničega u ništa,
to je samo moj glas, prazan kao kristal.