Centimetar od sreće | Marinko Koščec
I.
Na nasipu leži riba. U galebovu oku to zapravo tek je mogućnost ribe, tehnički rečeno svijetla mrlja duboko dolje, posred travnate trake koja zajedno s rijekom zmijulji u nedogled. Mogućnost ipak dovoljna da galeba smota, u silaznoj spirali, kao ljepilo muhu.
Još prije tren ili dva, to bio je tamno plamteći križ u nebu, a sad je guska nekakva, s nogama svježe našarafljenim, koje isprobava ukrug se gegajući. I kao usput čovjeka premjerava. Ne možeš u oprezu pretjerati, premda načelno još je na snazi međusobno miroljublje galebljeg i ljudskog soja. Dapače, ovaj je drugi rado zapjevao krasoti uznositoj prvoga, po njemu brodovlje svoje nazivao i gostionice i drame i folklorne ansamble. No konkretni čovječji primjerak što se tu na klupu posadio, ako je oku vjerovati, ne haje za pticu. Ruku obješenih preko naslona, glave usukane među ramena, mrtvo zuri u smeđe klokotanje.
A ovo riba jest, sad više nema spora. I samo što ne kaže: Tvoja sam, dođi. Čuje galeb, istina, i glas što ga iz zakulisja upozorava da je u ribljem ležanju na travi nešto trulo, da ona tu nije na svojem mjestu, pa odavno već ih ni u rijeci nema. Oduvijek, koliko se galebu uzdati u vlastito kljuse. Ozbiljno to je, možebit zlokobno, ako jedna stvar nije na svojemu mjestu.
Uzmimo čovjeka: da mozak ti stane koliko mu stvari mora biti točno gdje ih očekuje. Pomaknimo jednu jedinu, za deset centimetara, i ode u rasol što god je držao zbiljom. Evo, uho: neka mu osvane na tjemenu. Ili u kuhinji mrtva krava. Ili ga na ulici pozdravi pouzdano pokojan netko. Što zaključiti nego da svijet je out of joint, kako jedan je utvrdio još prije petsto i kusur godina, da je iskočio iz tračnica. So what, reći će drugi, kad se do dana današnjih dokoturao, ma gledajte kako mu glatko ide, sve se više i sve skuplje trži, i nije li na posebnoj cijeni upravo iščašenost, nakaza, opačina, gadarija?
Ne bi se galeb u to upletao. Kamo god puklo, riba je prehrambeni artikl, pače delikatesa, i brzo će naći se netko poduzetniji ako nastavi u nju samo zijati. Ukratko, odluka je unatoč dubokim slutnjama donesena: objekt žudnje zgrabiti. Nek crkne tko za to nema hrabrosti. Skupa sa sadistima prerušenim u filozofe i psihijatre, što htjeli bi nas držati u uvjerenju da takav ne postoji u živoj zbilji, da upravo time se odlikuje što ne može u njoj obitavati.
Donio je galeb tisuće odluka u životu. Nisu, istina, sve bile tisuću tona teške, niti ih uvijek je bio svjestan. Ali život je galeblji, koliko i ljudski, gusto tkanje nužnosti da se nešto odluči, da se iz mora mogućnosti samo kap izluči ili odgovori s da ili ne, bilo posrijedi hamletovsko raspeće ili dvoumica dal’ se pokakati sad ili malo kasnije.
Strogo promatrano, gotovo sve su odluke pogrešne jer se zasnivaju na prokleto malo znanja, a i od dobrih je kasnije lako zamisliti bolju. Pogrešnost zna i godinama vrebati trenutak za naplatu, ali gdješto ju je moguće i popraviti, nečime manje pogrešnim. Nažalost, tako nije s ovom: odluka je galebova jako loša. I posljednja mu. Jer tek što riba klizne niz grlo, obara ga snažan trzaj i neka neumoljiva sila vuče preko tratine, uzalud sve lepetanje i krici jer već mu je vrat među čovječjim šakama i galeb je never more.
