Centimetar od sreće | Marinko Koščec

XXV.

Već u startu, to je izgledalo prilično tanko, i još se stanjuje kako se kuće povećavaju, krilo samo što ne zapne za nečiji krov, aerodrom se premjestio posred grada otkako ga je Maša zadnji put vidjela, naime grad je doplazio k njemu, neka vrsta grada, metež nastambi od komada lima, plastike, kartona, načičkanih tako blizu pisti da je neshvatljivo što ih turbine nisu pomele.

Ali ne zaboravlja Maša kako se dugo nije ukazivalo ništa vjerodostojnije, za što bi se uhvatila s tračkom entuzijazma, dovoljno atraktivno da podigne rolete i rastjera smrad, da se iz kreveta makar strovali na pod i odgmiže do zahoda umjesto da se, kad obavi, samo prevrne na drugu stranu.

Pogledajmo istini u oči, takvi su bili njezini duhovni horizonti kada je stigla obavijest da može doći po kartu, jedan let tjedno a govori se da će i njega ukinuti, odjurila je kao da pretekne vlastiti razum, premda se na listu čekanja bila upisala kao što se posljednji novčić baca u fontanu, i premda je od ciljeva tog homecominga, od dugoročnih vizija i uporišta za prvu ruku, posjedovala samo jedan broj mobitela, zemljaka s kojim je popila piće na NGO emergency plenumu.

A taj sad zvoni u prazno, dok se Maša oporavlja od prvih dojmova Domovine, naime od toplotnog udara i šoka propadanja u predklimatizacijsku prošlost, gegajući se po izlokanom linoleumu prema graničnoj kontroli, oblivena znojem, pedalj po pedalj s dugim pauzama između, premda uniformiranih službenika ima u izobilju, svi su se sjatili na istom šalteru i mrko, nepomični, promatraju kolegu koji lista i lista putovnice, Mašina se pokazuje osobito zanimljivom, zahtijeva da se u nju udubi cjelokupna posada.

– Što nije u redu?

– Vaš mobitel.

– Što je s mojim mobitelom?

– Dajte ga.

Maša pruža ne stigavši razmisliti zašto, sva daljnja pitanja odbijaju se od carinika, koji joj samo prstom pokazuje da ga slijedi, pod zemlju, do prostorije u kojoj vrućina je upravo dijabolična, nabijena amonijakom, na podu su stisnuti, polijepljeni uza zidove, pripadnici raznih azijskih rasa i pokoje afričke, podjednako rezigniranih pogleda, koje jedva da ih podižu prema vratima, a ona se zaključavaju za Mašom.

Kad šakama zabubnja po njima, gotovo istog trena se otvaraju, no to joj donosi samo jedno zajapureno lice, u blizinu više no dovoljnu da upozna njegov lukom obogaćeni dah, pa se primiruje na podu, prolaze sati, možda dani, u polusvijesti, među utvarama jednako stvarnim kao što je teško vjerovati u realnost koju nude oči, a kada se glava opet ukaže na pragu, Maša u grlu jedva pronalazi glas.

– Koliko tražite?

Traže više od sadržaja njezina novčanika, ali nakon malo natezanja opraštaju joj polovicu zločina, što god on bio, Maša si ne daje truda istraživati, kroz najbliža vrata kreće van s putovnicom i mobitelom, gdje otkriva da je ovaj mrtav, a uzrok tome utvrđuje u nestanku kartice.

U novčaniku je ostalo tako malo, i vrućina je tako stravična, da se Maša može jedino osmjehnuti pomisli da otkupi karticu, svaljuje se na klupu, na komadić koji preostaje uz jedno polegnuto tijelo.

Pogled uokolo otkriva mnogo sličnih, koliko god ih je stalo u sjenu strehe od rebrastog lima, ispruženih, u čučnju, nemoćno izvaljenih udova, žena omotanih krpama i s kričavim rupcima na glavi, zabrađenih, usukanih muškaraca, bose i gotovo gole djece s užasnutim očima, reklo bi se krdo morskih sisavaca koji su zagubili more, u svakom slučaju ništa nalik nebeskim putnicima, sva su im prtljaga vreće za smeće kojima se služe kao jastucima ili ih kao dragocjenosti stišću uz sebe, no ionako ništa ne daje naslutiti da se odavde polijeće, ne čuje se motora, nema vozila na parkiralištu, nikakvih kretanja u vidokrugu, tek se jedna lelujava, izlomljena spodoba dovlači do posude s pijeskom, prebire, doista iskapa opušak, odmah iskrsava još jedna, počinje psiktanje i mahanje šakama, naposljetku se obje povlače s podijeljenim plijenom, i sve opet zamire.

Sad ipak dopire, pa sve nametljivijim postaje nekakav zvuk, pištanje na granici čujnosti, odasvud stiže, u nepravilnim intervalima, napokon mu Maša uspijeva locirati jedan izvor, ispod izblijedjelog reklamnog plakata na kojem se još donekle razabiru obrisi do pasa golog, mišićavog muškarca, s bočicom koju je podigao nad lice s izrazom obožavanja, te se prozirnom tekućinom zalijeva kao živim biserima, a dolje, iz pukotine u betonu proviruje glava, tako krupna da Maša odbija prihvatiti da pripada štakoru, sve dok se iz mraka ne iskobelja još jedan, k rupi dovlačeći goluba.

Nekako se podiže na noge, vraća se prema zgradi, u trenu kada pri drugom kraju dva policajca izbacuju, udarajući ga u leđa, starca sa zavežljajem na improviziranim kolicima, a pred Mašom se isprečuje jedan prekriženih ruku, zagledan preko njezine glave u daljinu, poput spomenika miru i poretku.

– Kako se može do grada?

Ostala je na tri koraka, iz poštovanja prema dugoj cijevi na njegovu ramenu, a on ne prestaje zuriti ravno naprijed.

– Molim vas. Molim vas.

Ipak na tren otpetljava jednu ruku, upire kažiprstom nekamo u stranu, Maša kreće duž zgrade, kao po žeravici čim iskorači na čistinu, a iza ugla nalazi, sklupčanu u sjeni kontejnera s otpacima, drukčiju jednu gomilicu, ljudi s pravom, europskom odjećom i prtljagom.

– Autobus?

– Kombi.

– Kada dolazi?

Žena joj upućuje pogled u kojem ima i sažaljenja i podsmijeha, vraća glavu među koljena, Maša se stišće uz nju, odmah tone u nešto nalik drijemežu, osim što ga probadaju uzdasi, stenjanje, zapasi znoja čim se netko pomakne, a teško je ostvariti i najmanji pokret, osjeća kako joj se rastapaju kosti, kako se izlijeva u užareni asfalt.

Najednom, cijelo je klupko na nogama, i napada kombi još prije nego se zaustavio, samo što mu ne strgne vrata, to je zapravo nešto između minibusa i traktora, bez sjedišta osim vozačevog, što objašnjava nadu da će se svi unutra nagurati, i doista uspijevaju, u dva kata, srećom donji su preuzeli oni krupniji.

Na izlazu iz zračne luke, iza nekoliko kolutova bodljikave žice, vozilo zaobilazi tenk, ukopan posred ceste, duž cijevi su ovješene potkošulje, u sjeni nekakva kioska vidi se četvoricu, jedan leži s rukom preko glave, samo u gaćama i čizmama, ostali kartaju, žica se odatle ne prekida, cesta je poput kaveza, s obje strane oklopljena šiljatim pletivom, a što god nailazi duž njega teško je zvati i ruševinama, pojas širok pedesetak metara kao da je pregazila tenkovska divizija, tek se po krhkim zdanjima iza te crte naslućuje što je tu sravnjeno sa zemljom.

– Ne brinite. To je napravljeno zbog njih. Da ne bi iz kuća uz cestu napadali aute. Dok su ovuda još vozili auti. Dok se još nije znalo da su bezopasni.

Čovjek joj se dobroćudno smijulji, vrućina kao da mu ne smeta, nigdje znoja, čak je i bijela košulja besprijekorna.

– Oni?

– Tako sam i mislio. Ništa ne znate, ha? Jedino takve šalju.

– Nitko me nije poslao.

– Ali su se poigrali s vašom savješću. Dotaknuli vam odgovarajući živac. No, recite da u toj torbi nisu materijali kojima su vas dovabili, puni dramatičnih fotografija i konstatacija tipa Sutra će biti prekasno. Upravo takvi im trebaju, koji će doći s idejom da mogu nešto promijeniti, nekome biti od koristi. A vratit će se toliko razočarani, deprimirani, zgađeni, da neće htjeti o tome govoriti, sve će učiniti da zaborave.

Vani se nastavlja isti prizor, u daljini se ukazuje jedna silueta s vrećom na leđima, zatim bliže cesti skupina pasa, koji komadaju nešto također nalik psu.

– Jer javnost tamo ne želi više od informacije da se nešto poduzima. Ne želi znati što je to, što se točno tu događa, kamoli zašto. Pogledi unutra, detaljistički, bili bi previše uvredljivi. Pokazali bi nezamislive, nepodnošljive stvari; pa ipak se radi, barem nominalno, o istoj vrsti bića! Kako znati da nije zarazno? Da se neće, od gledanja, taj duh i u njih uvući? Ono što bi javnost zaista voljela je da nešto zbriše ovaj dio planete. Da se za nas više nikada ne čuje. Ali to je ipak nemoguće priznati. Stoga su potrebne, s vremena na vrijeme, slike humanitarnog angažmana, napora da se obuzda taj stravični rasap.

Nema dvojbe da sada ulaze u ono što je Maša nekoć nazivala svojim gradom, jer nadomak ceste, kroz korov i kupinjake, počinju provirivati građevine od čvrstih materijala, prvo rijetke pa sve bliže jedna drugoj, pojavljuju se i višekatnice, namijenjene stanovanju kao i raznim ljudskim djelatnostima, ali sve očigledno napuštene, ljudske figure se tu i tamo razabiru na tlu, u sjeni zgrada, koje stoje uzaludno, bez ikakva sadržaja, kao okoštali zaostaci odbačenog vida postojanja.

– Ako vam je tako lakše, nemojte mi vjerovati. To što ste vidjeli na televiziji, i ovo što ćete tek vidjeti, deset puta gore, nije posljedica rata, ni propasti ekonomije, ni klimatskih promjena. Sve je to doprinijelo, povećalo spektakularnost, ali je i kamufliralo ono što se dogodilo prije. Što je krenulo iznutra. Kada su se ljudi masovno počeli predavati. Odustajati od otpora gravitaciji, životinji u sebi, ništavilu, kako god hoćete. A zapadni mediji dobro paze da ne zagrebu ispod onoga što je dostupno oku. Da ne bi slučajno nabasali na neugodna objašnjenja. Da ne bi u ovom ponašanju prepoznali upravo rezultate vlastitih težnji. Pomalo radikalne, da. Ekstremno ostvarenje onoga što sami zazivaju, čemu se klanjaju ipak donekle sramežljivo. Za razliku od ovih ljudi, ako ćemo ih tako još zvati, koji su to prigrlili bez srama, koji su tamo otišli prečicom.

Kombi se zaustavlja, na očito jedinoj stanici, jer svi nahrupljuju van s podjednakim žarom kao i unutra, i svi u hipu nestaju, uključujući i njezinog sugovornika i vozilo, pa Maša ostaje sama stajati na pločniku.

S olakšanjem utvrđuje da centar, jer izvjesno je da se o tome radi, izgleda prilično zapadno, gotovo kao normalan grad, osim što tek povremeno projuri koji automobil, i svi su od manje-više istog modela, masivnog poput kontejnera s tamnim staklima, a rijetki prolaznici se svode na te spodobe, uostalom previše ih je nazvati prolaznicima, jer neki se jedva miču, sitnim, bolesnim, očito besciljnim koracima, a drugi doslovno stoje, zabuljeni u pločnik, u svojim prnjama, ruku obješenih niz tijelo kao da su loše nalijepljene.

Sada joj u svijest pristiže ono što je gurala od sebe, ne bi li možda iščeznulo, sada se ipak mora suočiti s gubitkom jedinog broja od kojeg se ovdje mogla nadati nečemu konkretnom.

Duž cijelog trga, zgrade su u pristojnu stanju, njihova stakla neprozirna, iznad jednog je natpis koji vjerojatno označuje kafić, bez razmišljanja kreće prema njemu, i doista, unutra je šank za kojim sredovječni muškarac pere čaše, ne obazirući se na nju, a od gostiju samo još jedan, u kutu, pogleda zalijepljenog za televizor na kojem se odigrava partija biljara.

Odabire stol uz prozor, koji se ipak pokazuje prozirnim prema van, i ne bi li se osjećala manje glupo vadi svoju dokumentaciju, ne funkcionira, naprotiv, dok lista brošuru Psihijatara bez granica samo joj raste panika.

Barmen se napokon upućuje prema njoj, nakon što je oprao sve čaše i valjda obavio što god mu je drugo palo na pamet, s njezina stola podiže smrdljivu pepeljaru a Maša se pokušava prisjetiti prije koliko godina je zadnji put vidjela taj predmet, zatim i praznu pivsku kriglu, jedno i drugo odlaže na svoj pladanj, počinje vlažnom krpom brisati stol i u tom trenu s ulice dopire snažan, mukli udarac.

Točno pred prozorom, jedan od tih blindiranih furgona naletio je na biće bez imena, odbacio ga prema naprijed a zatim protutnjio preko njega golemim kotačima, ne zaustavljajući se.

Barmen podiže pogled s krpe, sekundu posvećuje situaciji pa nastavlja brisati.

Maša ostaje zakovana za naslon i očima za prizor, srce užasno udara, ipak se uspijeva se otrgnuti i trči van, jedan stvor u dronjcima već je kod krvave hrpe, naginje se, prebire, nalazi nešto za sebe, produžuje, ona se ukopala kad je trebalo zakoračiti na kolnik, stoji na rubu grizući prste, što se zapravo tu može, onda nalijeće još jedno vozilo, pa još jedno, brežuljak je sada već mnogo plosnatiji, i nakon sljedećeg to je još samo malo rasute tvari, gotovo ništa.

Barmen je u međuvremenu dovršio brisanje.

– Što ćete?