Centimetar od sreće | Marinko Koščec
XXIX.
– Mama, što je to banana?
– Gdje si čula za bananu?
– Onaj dječak koji dolazi u park s djedom kaže da mu je to pravi djed, da je rodio njegovu mamu ili tako nešto, i da k njemu dolaze drugi djedovi da se igraju drvenim figuricama, i satima samo sjede i miču ih po ploči s crnim i bijelim kockicama i skoro ništa ne govore, ali čuo je kad je jedan od tih djedova rekao da je sad u banani.
– Eh… To je komplicirano. Banana se jede, zapravo nekad se jela, zapravo mislim da se i danas jede u nekim dijelovima Zemlje, ali u svakom slučaju daleko od nas. Zaboravi tu riječ, neće ti trebati.
– A je li istina da su ljudi nekada išli u druge dijelove Zemlje?
– Da.
– Ali zašto?
– To smo zvali putovanje. Zanimalo nas je kako je drugdje, pa smo putovali na razna mjesta, da vidimo izbliza. I da bismo poslije još više voljeli svoje.
– Ali nije li to opasno?
– Bilo je i takvih vremena kada se moglo gotovo bez straha otići kamo god hoćeš, čak i na suprotan kraj planete. Prije onih groznih stvari, posvuda su živjeli ljudi slični nama, koji su znali govoriti, i koji su radili skoro sve što i mi.
– Pa zašto su vas onda zanimali?
– Imaš pravo, tada smo imali čudnih ideja, zbrkanih, nerazumnih misli, ni sami nismo znali odakle nam. Glave su nam bile u neredu.
– Što je to ideja?
– Mm… reći ću ti drugi put.
– Ali kako se uopće moglo otići nekamo daleko?
– Tada je još bilo te nafte…
– Nafte?
– Nečega što se vadilo iz zemlje i što je pokretalo… vozila. Mmm… Limene kutije s kotačima, koje su mogle strašno juriti, i povremeno su se sudarale. To je zaista bilo opasno, tako da je svima laknulo kada su nestale.
– A je li istina da je u zidovima kuća nekada bilo vode? I da je se moglo uzeti koliko hoćeš?
– Ne samo u zidovima. Oni bogatiji su je držali i u bazenima, posudama velikim katkad koliko i kuća, i to ne za piće nego da bi u njoj ležali. Možeš to zamisliti?!
– Što je to bogatiji?
– Vidiš, tada još nije vladala Pravda. Neki su za svoj rad dobivali više… uh, novca. Morat ćeš biti strpljiva. Ne mogu ti sve odjednom objasniti. Taj novac je činio mnogo zla. Neki su zbog njega radili ružne stvari.
– Bogatijima su ga davali da ih kazne?
– Tako je. Bilo ih je potrebno kažnjavati da shvate. Jer neki nisu prestajali htjeti više. Ali moraš znati da prije nego si ti proizvedena, ovdje nismo živjeli u blagostanju. Zato se nam se često činilo da nam nešto nedostaje. To nas je uzrujavalo, držalo nas u nemiru i neizvjesnosti… oprosti, to ti je preteško. Želim reći da smo morali brinuti za mnoge stvari i zato smo često griješili, dok nam nisu sve organizirali.
– Čula sam isto da su neki u usta stavljali zapaljene štapiće i od toga umirali.
– I to, i mnoge druge štetne stvari su radili svojim tijelima. Nisu znali cijeniti njihovu radnu vrijednost. Zloupotrebljavali su ih za zabavu. Kolonizacija nas je izliječila od svega toga.
– A je li istina da su se nekad… trljali jedni o druge?
– Ako ti netko to spomene, nemoj razgovarati s njim.
…
– Tara, zlato, zašto se mrštiš? Još te nešto muči?
– Kada se kaže roditi, kao za onog djeda, je li moguće da to znači da su mu nekoga izvadili iz tijela?
– Na neki način, ali njemu sigurno nisu. To se događalo samo ženama, ali samo ako su htjele.
– Ali jesu li tebi izvadili onu Taru koju si imala prije mene?
– Ne boj se, to se više ne može dogoditi, ni meni ni tebi. Neće više nikada.
– Mama?
– Reci, srce.
– Nemoj mi više nikada pričati o tome što je bilo prije.
