Centimetar od sreće | Marinko Koščec
XXI.
Draga mama,
kako radosna vijest, da su te pustili iz bolnice, ali ja sam znala da će doći taj dan, vjerovala sam u tebe, čak i kada mi je doktor, umjesto prognoze, samo položio ruku na rame, i kada su usred noći trojica morala dotrčati da te skinu sa starice u susjednom krevetu prije no što joj iskopaš oči, pa i kad si me dočekala nasmiješena i bez premišljanja naručila pelinkovac i čašu mineralne, ja sam znala da ćeš se vratiti, i još sam radosnija što će ti vratiti radno mjesto, nema ničega dragocjenijeg za samopoštovanje, za održati se na okupu, mogu ti posvjedočiti svojim iskustvom, koliko sam porasla u vlastitim očima, koliko je lakše svijet promatrati s uzvisine, otkako sam promijenila firmu, tu su mi ukazali golemo povjerenje, i vraćam im dvostruko, uživajući u tome, znaš ono kad u sebi prepoznaš prirođeni talent i sad se što god dotakneš pretvara u zlato, e tako se osjećam u upravljanju ljudskim resursima, vidjet ćeš sama kada me posjetiš u firmi, po licima nitko ne bi rekao da se tu radi za plaću, da to nisu ljudi na ljetovanju, a da samo vidiš rezultate, moj direktor ih itekako vrednuje, ne samo mojim premijama, uostalom naš je odnos izrastao u istinsko prijateljstvo, barem jednom tjedno večeram kod njega, njegova djeca me obožavaju, a i k meni dolaze tako često da sam jednu sobu uredila kao dječju, u novom stanu to nije problem, zato sam i uzela tako velik, s dvije spavaće sobe za goste, da prijatelji mogu navraćati, obožavam što u kući uvijek ima gostiju, evo i Miha mi se najavio, tako je, Miha koji ti je bio toliko drag, opet smo bliski, čujemo se gotovo svaki dan, sve mi priča o svojoj novoj djevojci, uostalom nema što skrivati, s njom je našao samo sreću, ja mu od srca želim da potraje, a tebi da se držiš u ovim presudnim danima,
tvoja Maša.
Draga mama,
oprosti što se nisam javila ranije, dani su na poslu bili takvi da nisam stigla ni na Mihinu svadbu (fotke mi je već mejlao, Vanda je prekrasna!), a htjela sam te usput iznenaditi, samo bih ti banula na vratima, da nije uletio taj sastanak s našim inozemnim partnerom, nisam smjela ni pomisliti da se izvučem, sramim se reći koliko me plaćaju, treba to ipak nečime opravdati, uostalom tek sam stigla u ovu firmu, nadziru mi svaki korak, znam da ti misliš da ih prečesto mijenjam, ali zar ne vidiš da je svaki put nabolje, a ništa se ne može mjeriti s tim osjećajem jurenja prema gore, kad se vrata pred tobom rastvaraju, kada za ručkom ustaneš i oko tebe, kao đačići, na noge skaču predsjednici uprava najvećih kompanija, kada sudjeluješ u sklapanju poslova težih od proračuna balkanskih država, kada svojem imenu, dok ga izgovaraju, možeš opipati težinu pretočenu u zlato, a usto sam postala (nisam li ti već rekla?) instruktorica yoge, divan je osjećaj drugima pomoći da iskorače iz svakodnevnog grča, da se otarase okova materijalnosti, da dosegnu sfere u kojima se iskra pojedinačnog bića stapa sa žarenjem sveobuhvatne duše, a znaj da sam i na tebe ponosna, kako si se reintegrirala u društvo i kako se zanimaš za svijet, silno me veseli što si se učlanila u planinarsko društvo i što imaš svoj blog, što si za preuređenje stana angažirala arhitekta interijera, jedva čekam da to vidim, o sebi ću ti pisati opširnije čim popusti pritisak, dotad sam u mislima s tobom,
tvoja Maša.
Mama,
vjerujem da je slika na razglednici rječitija od svega što bih napisala, a zaista bi se imalo što, dani su nam prepuni sadržaja, od ekstremnih sportova do večera uz svijeće, pred sutonskim panoramama iz bajke, o noćima neću, znam da bi ti to teško razumjela, iskreno govoreći ni ja nisam bez nelagode pristala na ljetovanje utroje, ali Miha i Vanda su tako ugodni da se sve to dogodilo posve prirodno, stvari su glatko, spontano vodile jedna drugoj, i toliko mi dobra učinile, ne pamtim se ovako opuštenu, a ujedno ovako prisutnu u tijelu, preplavljenu osjetima, tek sada sam doznala što znači živjeti punim plućima, bez toga čemu sav novac, puste karijere, kako je žalosno kad ti one oduzmu život, neću to više dopustiti, napokon sam našla posao po svojoj mjeri, bliže ljudima, onima za koje mogu zaista nešto učiniti svojim radom, pružiti im priliku kakva je meni poklonjena, i nije mi teško putovati zabitima izvan Unije, stanovati po krastavim hotelima i zavlačiti se po predgrađima punim boleština, ne bih li otrgnula bijedi varioce, švelje, krovopokrivače, dovela ih ovamo i osigurala im stan, u svakom slučaju bolji od njihovih kusnica, nadnicu kakvu se nisu usudili ni sanjati, nekima s vremenom i papire, ukratko novi život, a tebi mogu jedino čestitati na hrabrosti, podržavam tvoju odluku da prodaš stan, zajedno sa svime što posjeduješ, nema gore nego robovati stvarima, kao i mjestu, zato mislim da je to zaista najbolje što možeš učiniti za sebe, najbolji način da uložiš taj novac, u putovanja, pa koliko potraje, poslije neka bude što hoće, nikada te nisam bolje razumjela,
tvoja Maša.
Mama,
tko god ovime upravlja tamo gore, očito je da nadasve misli na svoju zabavu, kako drugačije protumačiti što sam vijest o tvojoj smrti primila istoga dana kada i onu o rođenju Mihinih i Vandinih blizanaca, o kako mi je ozarila jutro, zamisli, dvoje ružičastih, glatkih patuljčića koje su nazvali Maša i Miša, naravno da ću im biti kuma, i to daleko više od simboličke, živjet ćemo svi zajedno, samo da odaberemo dio svijeta s najpogodnijom klimom, zemlju s najvišim stupnjem zaštite ljudskih prava, uložit ću u to kumstvo sve svoje znanje i energiju, iskustva mi ne fali, većina djece s kojom radim smatra me kumom, tako me i zovu, njihove obitelji se otimaju tko će mi pružiti gostoprimstvo kraj vatre, u čijoj ću kartonskoj kućici prespavati, da se nitko ne uvrijedi selim se od logora do logora, ne noseći nikakvih osobnih stvari, svagdje mi daju nešto da obučem, nahrane me čak i ako sâmi nisu danima jeli, a u ured odlazim na pola radnog vremena, razmišljam da smanjim na trećinu, ne bih ni navraćala da se ovom mališanu nisu do krvi razderali tabani, da onaj ne čezne toliko da dotakne more, i još važnije od novca, nikad im nisam prestala donositi nadu, nikada nisam k njima došla oborene glave, pa tako ni danas, nisam dopustila da me ta druga vijest potišti, vrlo brzo sam je počistila iz glave.
Majko,
znam da će te vijest rastužiti, ali bit ćeš u krivu, Mihin odlazak nije tragedija, naprotiv, blizanci su Vandi priznali, s olakšanjem, da im nikada nije bio simpatičan, zamolili su je da ih oslobodi vikendâ s njim, glupih kinopredstava i debilnog zoološkog vrta, sve su njegove poklone odnijeli u sirotište, ali nije ni njegova ljubav prema djeci na gubitku, upravo suprotno, jer njegova nova draga ima ih troje iz prvog braka, pa je uzeo godinu neplaćenog da se zbliže, a sve je to još više zbližio Vandu i mene, učvrstilo našu prekrasnu vezu, vjenčanje planiramo za jesen, a nakon toga, kad blizance zaokupi škola, putovanje na Anktartik, gdje ćemo, u sklopu projekta za promicanje tolerancije među vrstama, provesti mjesec dana u obitelji pingvina, i svaki ćeš detalj zahvaljujući video streamingu moći pratiti na www.humanimalove.com, i kad o tome razmišljam sve više mi je žao što si me napustila u djetinjstvu, što ne znam gdje si ni kako živiš, što nismo zadržale makar teoretski kontakt.
Najdraža majko,
znaš li koliko djece na planeti radi u tvornicama, za dolar na dan ili manje, koliko ih izravno ili posredno strada od nasilja u obitelji, kolika trpe rasna i klasna poniženja, zlostavljanja svojih vršnjaka, koliku prisiljavaju na prostituciju, kolikoj daju automatsko oružje umjesto igračaka, kolika pate zbog pothranjenosti ili pretilosti, kolika nemaju cjepivo protiv malarije, kolika su od rođenja ovisnici o heroinu, koliko gay parova nema pravo na usvajanje, da ne nabrajam dalje, nije istina da se ne može ništa učiniti, ja ne odustajem, pisat ću o tome svim svjetskim ustanovama.
